Portugal je bio prejak u dva navrata (kvalifikacije za SP 2010. i kvalifikacije za EP 2012.), a više od poraza i remija protiv Iraca i nismo zaslužili nakon fudbala kojeg smo ponudili u ovih 180 minuta baraža. Nakon šest odigranih utakmica u doigravanju i dalje smo bez pobjede, sa čak četiri poraza i mršava dva remija (protiv Portugala i Irske u Zenici), uz gol razliku 3:11. Bjorna Kuipersa smo iznimno hvalili nakon one utakmice na Bilinom polju protiv Grka, kada nam je nakon prodora Mujdže dosudio penal, a sinoć je nekima bio fudbalski neprijatelj broj 1. I bez obzira na prestrogo dosuđeni jedanaesterac za Irce i nekoliko prekršaja koji su dosuđeni u korist domaćih, a koji nemaju veze sa zdravim razumom, to nije alibi da danas kažemo kako naša reprezentacija neće vidjeti Francusku naredne godine jer je Holanđanin imao veoma lošu noć. Igra je bila poprilično slaba, čemu svjedoči podatak da su Miralem Pjanić i Haris Medunjanin najbolje ocijenjeni fudbaleri naše reprezentacije sa pristojnim/skromnim trojkama (Spahić i Lulić su ocijenjeni sa ocjenom 1,5).

Irska zasluženo ide na EURO

Sve je bilo jasno kao dan odmah nakon drugog gola napadača Stoke Cityja. Bilo je jasno da nam je odbrana ponovo pokazala sve one svoje slabosti koje nas prate kroz kvalifikacije, a i bilo je jasno da je san o Francuskoj, ipak, samo san. Pokušaji selektora Baždarevića da nešto promijeni u posljednjih 20 minuta sa hrpom napadača nisu urodili plodom, a možda to i jeste samo jedan od problema sa kojima smo se sinoć nosili od samog početka.

Ko imalo prati fudbal, barem u posljednjih 10-ak godina, zna kako igraju sve otočke reprezentacije (jedino se tu izdvaja Engleska, što je i razumljivo s obzirom na kvalitet koji posjeduju). Cjelokupna fudbalska filozofija Irske sinoć, ali i na Bilinom polju, se zasnivala na visokoj presing igri, konstantnim kretnjama svih fudbalera na travnjaku, probijanjem po bokovima na kojima su Coleman i Brady zaista djelovali kompaktno, te nizu ubačenih lopti u srce šesnaesterca i neprevaziđena prekid igra koju gaje gotovo sve reprezentacije sjeverno od Holandije, pa sve do Islanda. Uz sve to, Martin O'Neill je veoma dobro uvježbao kontranapade sa svojom ekipom, što se i vidjelo (tačnije, nije se vidjelo) u zeničkoj magli kada je Brady umakao našoj odbrani i matirao Begovića. 

Nismo izdržali taj očekivani, dobro poznati i logični prvi pritisak Iraca, kao da nismo znali da će upravo tako Irci da igraju. U takvoj igri izrodio se pomalo diskutabilan penal, kojeg je u gol lako pretvorio Jon Walters. Naš vezni red u prvom dijelu igre nije napravio mnogo toga, tako da je kapiten Edin Džeko i ovaj put bio potpuno odsječen od ostatka ekipe, pa se napadač Rome konstantno na centar morao vraćati po loptu. 

Edin Džeko ubjedljivo najbolji igrač u kvalifikacijama

Kada smo već kod Edina Džeke, obavezno ćemo istaći da je to naš ubjedljivo najbolji fudbaler u ovim kvalifikacijama. Osim što je najbolji strijelac reprezentacije, Džeko je svojim igrama u dresu reprezentacije u minulim kvalifikacijama začepio usta svim kritičarima, jer osim velikog broja golova kojeg je postigao, Džeko je u par utakmica, zaista, djelovao kao naš najbolji fudbaler na travnjaku, sa najmanje prokockanih lopti, sa najviše trčanja, želje i volje da nešto napravi. Edin Džeko je Man of the qualification. To se ipak ne može reći za njegovog klupskog kolegu iz Rome, koji očito u nacionalnom dresu igra mnogo slabije nego što to čini u dresu rimskog ponosa. Malo je stvari po kojima smo upamtili Miralema Pjanića u ovim kvalifikacijama. Ujedno, komičan je alibi koji kaže da Pjanić igra slabije u reprezentaciji jer iza sebe nema tako dobre fudbalere kao u Romi. Po kojoj onda logici Edin Džeko igra tako dobro u dresu reprezentacije, kada ima iste fudbalere iza sebe kao i Pjanić? Ili si dobar, ili nisi, jednostavno kao dan. Isto kao što je jasno kao dan da nam fali neki novi Zvjezdan Misimović. Pjanić to za sada, jednostavno, nije.



Ovo bi mogle biti posljednje kvalifikacije za nekadašnjeg kapitena Emira Spahića. Treba biti realan pa reći kako je došlo vrijeme da se Spahić zamijeni nekim mlađim (čitaj: kvalitetnijim) odbrambenim fudbalerom. Utakmica na Aviva stadionu je pokazala sve slabosti nekada najboljeg defanzivca Bosne i Hercegovine. Veliki broj grešaka, ogroman broj prekršaja od kojih su mnogi bili na granici kartona, a svima je možda i jasno da je Spahić sinoć pošteđen od strane Kuipersa. Možda je i sam Holanđanin shvatio da je penal kojeg je dosudio za Irce bio prestrogo dosuđen, pa je napravio malu kompenzaciju. Definitivno je vrijeme da se zahvalimo Emiru Spahiću, bez ikakve ljutnje, povrijeđene sujete ili srušenog ponosa. 

Ako možemo pričati o fudbalerima koji se mogu smatrati dobicima tokom ovih kvalifikacija, onda su to svakako Edin Višća i Milan Đurić. Ova dva 25-godišnjaka su itekako opravdala povjerenje koje im je ukazao Mehmed Baždarević. Višća je donio pobjedu protiv Izraela u Zenici, a Đurić je odradio svoj posao na maestralan način protiv Velšana i Kiprana. Napadač Cesene se pokazao kao idealan džoker sa klupe. To je ono što nam je, primjera radi, falilo na Sammy Ofer stadionu protiv Izraela, pa nam napad nije morao igrati Zoran Kvržić. Kada spominjemo taj sramotni poraz od Izraela, moramo se vratiti i na bivšeg selektora Safeta Sušića, jer dio krivice za ovakav scenarij snosi i on. Uredu, s njim smo se kvalifikovali na SP u Brazilu, gdje smo prokockali šansu generacije igrajući bez lijevog beka na poziciji na kojoj djeluje najopasniji igrač nigerijske reprezentacije, Emmanuel Emenike. Ako trebamo biti zahvalni zbog toga, onda sam mu i ja zahvalan. U prve četiri utakmice novih kvalifikacija, Sušić je osvojio dva od mogućih 12 bodova protiv selekcija Kipra, Velsa, Belgije i Izraela. Stoga se može reći da je Baždarević napravio dobar posao kada je preuzeo tim, iako i njegova rola u ovih nekoliko mjeseci, da se razumijemo, nije bila savršena. Neke stvari se nisu promijenile, i bez obzira što smo dobili novog selektora.

Novi problemi na vidiku

Sada se sve okreće prema septembru 2016. godine i početku kvalifikacija za SP u Rusiji 2018. godine. U tom ciklusu nas čekaju Belgija, Grčka, Kipar i Estonija, stari poznanici. Sve dobro poznajemo i sa svima smo igrali u nekoliko navrata. Problem koji se vuče već duže vremena, još otkad je na klupi Safet Sušić, je klupa naše reprezentacije. Nekako se uvijek oko početnih jedanaest vrti 13 ili 14 fudbalera, dok preostalih desetak fudbalera služi samo kako bi se popunio roster i broj fudbalera. To je bilo očito i tokom Mundijala u Brazilu, a očito je bilo i u ovim kvalifikacijama. Tokom formiranja rostera se ne uzimaju igrači koji bi u svakom momentu bili spremni da istrče na teren i promijene tok igre, nego se biraju igrači koji će doći na okupljanje reprezentacije samo kako bi popunili broj koji se traži. Šta je onda poenta takvog kreiranja i građenja jednog tima ili je to jednostavno nešto najbolje što u ovom trenutku imamo?

Drugi problem sa kojim ćemo se vjerovatno uskoro susresti je užasno loš rad sa mlađim selekcijama. Rezultati mlade reprezentacije, za koju se po tradiciji biraju podobni, a ne sposobni selektori, su već odavno prestali da budu zanimljivi bilo kome, imajući u vidu da nas u posljednje vrijeme pobjeđuju i neke od najslabijih selekcija Evrope. Osim toga, NSBiH očito ne mari previše za domaćim takmičenjem, Premijer ligom, pa je sve manje fudbalera iz domaćeg prvenstva koji se nalaze na spiskovima selektora A i U21 reprezentacije. Izgleda da je neko nepisano pravilo postalo da kvalitet igrača određuje ime kluba i lige u kojoj se taj klub takmiči. Safet Sušić je očito bio preteča takvom poimanja fudbala. 

I bez obzira na problem slabog ulaganja u napredak Premijer lige BiH od strane krovne kuće bh. fudbala, novi problem koji se javlja su reprezentativci BiH koji su odrasli izvan Bosne i Hercegovine. Lijepo je što za sada imamo Vedada Ibiševića, Sejada Salihovića ili neke druge fudbalere koji su se bježeći od pakla rata afirmisali u nekoj drugoj evropskoj zemlji. Takvi igrači još uvijek imaju onaj domoljubini osjećaj, jer su ako ništa rođeni i odrasli u Bosni i Hercegovini.



Ipak, za tri godine kada počinje SP u Rusiji, Vedad Ibišević će, primjera radi, imati 34 godine, dok se Salihović imati također 34 godine i tako u nedogled. Ako je ideja da se oslanjamo samo na fudbalere koji svoj hljeb zarađuju u inostranstvu i koji tamo i žive, jer su tokom rata morali napustiti svoje gradove, šta će onda biti za nekoliko godina kada na red budu došle generacije igrača koji Bosnu i Hercegovinu ne znaju pronaći ni na karti i koji nemaju izražen domoljubni osjećaj prema dresu i zastavi? Da li mislite da Savez ima neko spektakularno rješenje/plan ili mislite da će ta generacija fudbalera imati ljubav prema svojoj domovini kao što je sada imaju Džeko, Ibišević, Đurić i drugi? Gledajući na sadašnje stanje u mladim selekcijama i gledajući na posao koji je napravljen, skepticizam je jedini termin o kojem trenutno možemo razmišljati.

Lakše kupiti kartu za utakmicu Lige prvaka, nego za utakmicu reprezentacije

Ponovo se i tokom ovih kvalifikacija pokazalo da je mnogo lakše otići na utakmicu reprezentacije na neki od evropskih stadiona, nego što je to slučaj u Zenici, na Bilinom polju. Razlog tome su bezobrazno visoke cijene karata za utakmice reprezentacije, pa tako da bi gledali konobare, zatvorske čuvare ili automehaničare iz Andore morate da izdvojite 40 KM da bi na domaćem terenu bodrili vlastitu reprezentaciju. Osim toga, već duže vremena se očito pravi diskretni cirkus oko broja karata, a u konačnici najmanje karata dobiju navijači Bosne i Hercegovine, ljudi koji su gotovo na svakoj utakmici reprezentacije.

S druge strane, nije javna tajna da najveći broj karata dobijaju pjevači, starlete, manekenke, plastični prijatelji reprezentacije, sponzori i ostali. I onda nas čudi pozorišna atmosfera na Bilinom polju u posljednjih nekoliko utakmica. Primjera radi, mnogo je lakše kupiti kartu za utakmicu Lige prvaka u Zagrebu (Dinamo - Arsenal), i to preko londonskog kluba, nego kupiti kartu za utakmicu reprezentacije BiH na Bilinom polju, jer vam za takav poduhvat treba čekanje u redu od po nekoliko sati ili dobra veza unutar samog Saveza kako biste dobili kartu ili nekoliko karata. I dok čekate u redu za kartu, pitanje je koliko će karata ostati od onoga što će "razgrabiti" vozači i čistačice u Centrotransu. Tako se NSBiH zahvaljuje ljudima koji izdvoje po nekoliko stotina ili hiljada maraka kako bi gledali i navijali za reprezentaciju.

Mehmed Baždarević svakako zaslužuje novu šansu, jer ova koja mu se pružila je već bila okrnjena početnim neuspjehom bivšeg selektora. Pred nama su kvalifikacije za Mundijal koji će se za tri godine održati u dalekoj Rusiji. Promjene su neophodne, a promjena se ne boje ni oni najveći, pa zašto bismo se onda mi bojali istih?!

Novinar: Haris Ahbabović