U vrijeme kada svjetskim fudbalom dominiraju super bogati američki, ruski i arapski klubovi, pojavio se jedan mali klub u Engleskoj koji nema tako ispisanu historiju kao Liverpool, Arsenal, Manchester United ili ostali veliki engleski klubovi. I bez obzira što je vlasnik Leicester Cityja, čije prezime baš sa lakoćom i ne možete izgovoriti (Vichai Srivaddhanaprabha), milijarder i što se za njegove Lisice i ne može baš reći da su siromašni radnički klub, činjenica je da je Leicester najpozitivnija priča u fudbalu u posljednjih nekoliko godina. Brojni ljubitelji i simpatizeri engleske Premier lige smatraju da je na pomolu najveća senzacija u historiji britanskog fudbala, čak veća i od one kada se tada nepoznati Nottingham Forest okitio titulom najboljeg tima na Otoku, a kasnije najboljeg i na Starom kontinentu.

Dame i gospodo, Leicester City! Mali klub iz centralnog dijela Engleske se nalazi pred historijskim uspjehom, ali se nalazi i pred vratima novih stranica fudbala na kojima će biti ispisana nevjerovatna historija. Iako možda ne slovi za najbolju ligu na Planeti (čemu svjedoče nešto slabiji rezultati engleskih klubova u Evropi u posljednje dvije-tri sezone), engleski Premiership je sigurno najzanimljivija, najpopularnija i najdinamičnija liga na svijetu, bez ikakvog premca. Tome i svjedoče aktuelna dešavanja na Otoku, gdje imamo situaciju da će novi prvak Engleske biti, vjerovali ili ne, Leicester City, klub koji se prošle sezone u ovo doba grčevito borio za opstanak i koji je gotovo cijelu prošlu sezonu boravio zakucan na posljednjem mjestu. Nigel Pearson je uspio spasiti Lisice ispadanja, ali bajka kreće kada u klub dolazi Claudio Ranieri. 

U svojoj 132 godine dugoj historiji Leicester City nikada nije bio ni blizu onoga pred čim se nalazi danas. Najbolji rezultat Lisica datira još prije Drugog svjetskog rata, kada su u sezoni 1928/29. završili na drugoj poziciji u tadašnjoj Prvoj diviziji (danas Premier liga). Leicester je četiri puta igrao finale FA kupa, ali to takmičenje nikada nije uspio osvojiti. Osvajanje Premier lige će biti vrhunac. I ne samo to. Osvajanje šampionata pored dva Manchestera, Liverpoola, Arsenala, Chelseaja i Tottenhama. Kakva priča. Previše i za Hollywood, u svakom smislu riječi. Fancinira podatak da je vrijednost cijelog tima Leicestera prije početka šampionata bila procijenjena na iznos jednog prosječnog odbrambenog fudbalera Manchester Uniteda ili Manchester Cityja (oko 25 miliona funti, koliko, primjera radi, vrijedi Nicolss Otamendi iz Manchester Cityja).

Imala je Engleska kroz historiju svoje bajkovite priče, ali gotovo da se nijedna ne može mjeriti sa onim što je u proteklih nekoliko mjeseci uradio Leicester City. Čak i suze Claudija Ranierija nakon pobjede na Stadionu svjetlosti protiv Sunderlanda govore o kakvoj se magičnoj priči radi. Imala je Britanija klubove koji su pokupili simpatije svih ljubitelja fudbala. Jedan takav je stvoren tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Njegovo visočanstvo, Nottingham Forest i besmrtni Brian Clough, čovjek koji se smatrao modernim Mattom Busbyjem tog doba (ukoliko neko ne zna ko je Sir Matt Busby neka istog trenutka zaboravi na praćenje fudbala i neka prati nešto drugo).



Tim Briana Clougha je bio najveća senzacija koja se u to vrijeme pojavila na svjetskoj fudbalskoj sceni. A zaista se radilo o timu, kolektivu sastavljenog od igrača za koje se nije moglo uopće reći da su zvijezde. Bio je to najbolji primjer kultnog njemačkog zajedništva i discipline pretočenog na Otok u obliku malog kluba koji će nešto kasnije ispisati historijske udžbenike.

Znate li da je Nottingham Forest jedini klub koji ima više titula u Ligi prvaka (tadašnjem Kupu šampiona) nego u nacionalnom šampionatu? Forest je osvojio dva Kupa evropskih šampiona 1979. (Malmo) i 1980. godine (HSV), a englesku Prvu diviziju su osvojili samo jednom, u sezoni 1977/78. U finalima su pobjeđivali svoje protivnike sa 1:0, klasično leicesterovski. Pitate se kako su onda u dva navrata osvojili Ligu prvaka? Vrlo jednostavno, u kvalifikacijama za to takmičenje su pobijedili Liverpool koji je tada bio tim koji je dominirao Engleskom i Evropom.

Brian Clough je bio majstor izvlačenja maksimuma iz igrača koji su se više mogli nazvati prosječnim, nego zvijezdama (nešto kasnije je godinama na Old Traffordu slično radio veliki Sir Alex Ferguson). Peter Shilton, Viv Anderson, Colin Barrett, Larry Lloyd, Ian Bowyer, Archie Gemmill, John McGovern, Martin O'Neill, John Robertson, Peter Withe i Tony Woodcock su bila samo neka od najupečatljivijih imena te spektakularne generacije Foresta. Mahom prosječni igrači koji su činili jednu nevjerovatnu cjelinu, a koja je dominirala evropskim fudbalom.



Ipak, Nottinghamu se dogodilo ono što će se kasnije dogoditi Leeds Unitedu. Nerezonska kupovina već "gotovih" fudbalera za koje je izdvajan ogroman novac, a što je u konačnici donijelo ogromne dugove i nagomilane probleme. Upravo se slično nešto dogodilo Leeds Unitedu, simpatičnoj ekipi koju je sa klupe vodila legenda Arsenala, David O'Leary, i za koju su navijali brojni navijači širom svijeta početkom novog milenijuma. Svi se sjećaju tog nevjerovatnog tima u kojem su igrali Nigel Martyn, Ian Harte, Olivier Dacourt, Lucas Radebe, Mark Viduka, Harry Kewell, Paul Robinson, Alan Smith, Danny Mills, Eirik Bakke, Rio Ferdinand, James Milner, Lee Bowyer i drugi. I kao takav, Leeds nije uspio osvojiti ništa u Premiershipu, u vrijeme kada su se titule dijelile samo između Arsenala i Manchester Uniteda, ali su uspjeli stići do polufinala Lige prvaka. Strmoglavi pad je krenuo nedugo nakon toga, počela je prodaja fudbalera po sistemu "daj šta daš", a ispadanje u Championship je bilo neizbježno. Leeds United se do dana današnjeg još nikada nije vratio u najjači razred engleskog fudbala, baš kao i maločas spomenuti Nottingham Forest.

Priča Leicester Cityja se može usporediti sa još jednom "ludom" sezonom u Premier ligi. Naime, radi se o sezoni 1994/95. kada se titulom prvaka na Otoku okitio još jedan tim koji se sada takmiči u nižem rangu, Blackburn Rovers. Tim sa Ewood Parka kojeg je tada sa klupe vodio legendarni Kenny Dalglish (čovjek se vratio fudbalu nakon tragedije na Hillsboroughu) je osvojio titulu ispred Manchester Uniteda. Alan Shearer je zabijao golove kao lud, što ga je u konačnici i prodalo u bogatiji Newcastle United, ali treba reći da je Shearer prije Svraka imao ponudu Alexa Fergusona i Manchester Uniteda. Odbio je tu ponudu, a Ferguson je godinama nakon toga prozivao Shearera da je otišao u tim koji nikada neće osvajati titule, dok bi u Manchester Unitedu bila jedna sasvim druga priča. I tadašnji Blackburn nije imao superstar igrače poput današnjih velikana. Igrali su Tim Sherwood (koji je u tim stigao umjesto Diega Maradone, vjerovali ili ne), Graeme Le Saux, Kevin Gallacher, Alan Shearer, Richard Witschge, Chris Sutton, Henning Berg, Shay Given i drugi. Ipak, bajka Blackburn Roversa je veoma kratko trajala. Osim što se prodao veliki broj igrača, klub je odmah u narednoj sezoni ispao iz lige, a u Ligi prvaka je ispao već u grupnoj fazi. Roversi su se uspjeli vratiti u Premier ligu, ali su istu napustili prije nekoliko godina i sada su još uvijek u nižem rangu.



Čudan je put od trnja do zvijezda, a to je na svojoj koži najbolje osjetio najbolji (uz Mahreza) igrač Leicestera u ovoj sezoni, Jamie Vardy. Vardy je imao čudnu životnu priču. On je prije samo tri sezone igrao niželigaški fudbal. Igrao je za Fleetwood Town, Halifax i Stocksbridge, a osim igranja za niželigaške klubove, Vardy je radio i kao radnik u izradi medicinskih pomagala.

On je prije četiri godine za milion funti potpisao za Leicester City i njegova karijera je krenula uzlaznom putanjom. Osim što je najveći kandidat za igrača godine u Premiershipu, osim što je drugi golgeter lige (iza Harryja Kanea), osim što je svom Leicesteru gotovo pa donio titulu prvaka, Vardy je sada i standardan član reprezentacije Engleske, a u prijateljskoj utakmici protiv Nijemaca je odmah pokazao o kakvom se golgeteru radi. Pršte usporedbe sa svih strana, pa ga brojni uspoređuju sa legendarnim engleskim fudbalerima, Alanom Shearerom i Paulom Gascoigneom. Vardy će uz Kanea biti udarna igla Engleske na nadolazećem EURO-u.

Zanimljiva je i priča Riyada Mahreza, koji se rodio u Francuskoj, ali čiji su roditelji bili migranti koji su stigli u Francusku (otac Alžirac, majka Marokanka). Nakon igranja za drugi, potom prvi tim Le Havrea potpisao je ugovor sa Leicesterom, a nakon spektakularnih igara u ovoj sezoni, Mahrez je sada na meti gotovo svih evropskih klubova. Nedavno je čak i Barcelona izrazila želju da u svoje redove dovede ovog sjajnog Alžirca. 



Ali, nisu samo ta dva igrača glavne poluge ovog tima. Treba tu navesti još neke iskusne fudbalere koji su se itekako uklopili u tim kojeg je kreirao Claudio Ranieri. Kasper Schmeichel (koji je napokon pokazao kakva krv teče njegovim venama), Danny Drinkwater, Wes Morgan, Robert Huth (čovjek zna kako se osvajaju trofeji jer je igrao za Chelsea), Marc Albrighton, N'Golo Kante (za kojeg se raspituje pola Evrope), Shinji Okazaki i Christian Fuchs su također bitni fudbaleri u ovoj nevjerovatnoj sezoni Leicestera. Uostalom, Ranieri veoma rijetko mijenja prvu postavu, pa najčešće igraju upravo maločas spomenuti igrači.

A šta tek reći o skromnom talijanskom "čiči" Claudiju Ranieriju koji je na pragu da napravi najveću senzaciju u historiji engleskog fudbala?! Brojni navijači Lisica su smatrali da Nigel Pearson nije trebao dobiti otkaz, nakon što je spasio klub od ispadanja, ali je uprava Leicestera imala neke veće apetite, pa je odlučila da dovede Ranierija. Sve ostalo je historija.

Čovjek koji je sa Cagliarijem osvajao Seriju C, sa Fiorentinom Seriju B ili sa Monacom francusku Ligue 2, sada se nalazi pred najvećim uspjehom u svojoj trenerskoj karijeri, titulom prvaka Engleske ne sa Chelseajem, Liverpoolom ili Manchester Unitedom, nego sa Leicester Cityjem. Kada smo već kod Chelseaja, Ranieri je svojevremeno vodio ovaj tim. Sjećate se tog tima predvođenog mađioničarem Zolom? Romantičari iz Londona koji su igrali lepršav fudbal i koje su brojni voljeli, barem je tako bilo do dolaska Romana Abramoviča i Josea Mourinha.



Iako iza Leicestera stoji milijarder, Lisice se ne ubrajaju u najveće/najbogatije engleske klubove, tako da je uspjeh pred kojim se nalazi tim iz Centalne Engleske još jedna fudbalska bajka koja se ne priča tako često. Još jedan dokaz da ne morate potrošiti stotine miliona funti kako biste napravili pobjednički tim. Leicester je u posljednjih nekoliko utakmica svoje protivnike pobjeđivao sa minimalnih 1:0. Kao što nekada reče Alex Ferguson, to je rezultat sa kojim se osvajaju titule.

Pet kola je do završetka ove sezone u Premiershipu. Leicester ima sedam bodova više od Tottenhama i zaista je teško povjerovati da, i bez obzira što nisu navikli na osvajanje trofeja, mogu ispustiti tu prednost do kraja. Potrebne su im još tri pobjede kako bi i matematički riješili prvenstvo i napisali novu fudbalsku bajku. A ko zna, možda im Tottenham to omogući sam, i ranije. Leicester City je dokaz da fudbal nije umro i da se nije pretvorio u klasični biznis. Lisice su dokaz da se i dalje može vjerovati u sportske bajke. A kakve bajke, najbolje vam je da pitate navijače Leicester Cityja nakon 15. maja.

Novinar: Haris Ahbabović