On je, nakon veoma trnovitog puta, stigao do svojih zvjezdanih staza i sada živi jedan sasvim lijep život sa svojom suprugom u Munchenu.

Sve se desilo u veoma kratkom vremenu

Danas je za Source.ba portal svoju priču ispričao Anes, koji se odlučio u veoma kratkom vremenu na nekoliko poteza koji će mu uskoro promijeniti život.

"Sve je ispalo spontano. Prije nego što sam se odlučio za odlazak u Njemačku, morao sam da završim i Srednju medicinsku školu, jer sam završio Gimnaziju i krenuo na studije Historije. Moja sadašnja žena je već ranije otišla, među prvima. Vidio sam da u BiH sve manje ima neke budućnosti. Ali eto, bio sam patriota, pa se nisam odlučivao na taj potez. Obilazio sam sve škole koje sam znao u Fojnici, Kiseljaku ili Zenici, dok nisam stigao do Nove Bile gdje sam našao tu školu. Tamo su mi rekli da u Travniku imam istu školu, ali po bosanskom planu programa, tako da sam upisao tu školu i onda sam morao da položim 21 predmet razlike, a nakon toga sam morao da radim staž", kaže na početku razgovora za Source.ba portal Anes Dervišević.

"U međuvremenu sam na Geteovom institutu upisao njemački jezik, jer ga uopće nisam znao. Znao sam samo deset riječi, nisam ga nikada ni u školi učio. Išao sam u Travnik i polagao ispite, a nakon toga sam se vraćao u Sarajevo kako bih učio njemački jezik. Jedan kurs traje sedam sedmica, od ponedjeljka do petka, ujutro od devet pa do 12:30 sati. Plus, morate imati B1 da biste dobili vizu. Pored toga sam radio i u teretani kako bih nešto zaradio, ali su mi mnogo pomogli i roditelji. Kada sam završio tu Srednju medicinsku školu morao sam da imam staž od pola godine kako bih položio državni ispit. U Visokom u Domu zdravlja su mi se nasmijali i rekli da je nemoguće da me prime. Preko jednog prijatelja iz teretane sam uspio da stažiram u Kaknju. Rekao sam im da me u Visokom nisu željeli primiti. Stažirao sam četiri mjeseca u Kaknju i dva u Zenici. Radiš za džaba, bez ikakvog staža", poručuje Dervišević.

U Njemačkoj odmah našao posao

I nakon svih problema sa kojima se susretao u BiH, napokon je otišao za Njemačku, gdje nije dugo čekao kako bi pronašao prvi posao.

"Stigao sam u Munchen na nekih 10-ak dana kako bih vidio kako je tamo, bio sam kod jednog prijatelja s kojim sam zajedno učio jezik u Sarajevu. Pun je internet oglasa sa medicinskim kadrom u Njemačkoj. Odmah sam se javio na neke razgovore, a jedan čovjek mi je ponudio smještaj, ugovor i sve što mi je bilo potrebno za vizu. U međuvremenu sam položio državni ispit, uradio sam praktikum, a sada sam trenutno na jednoj klinici gdje sam na Odjelu traumatologije i ortopedije, gdje sam zaposlen kao medicinski tehničar. Krivo mi što mnogo ranije nisam stigao ovdje. Mnogo ljudi iz BiH me već pita kako da dođu ovdje, jer sam ja sada prezadovoljan ovdje. U međuvremenu sam se i oženio ovdje u Njemačkoj, djevojkom koja je također stigla iz BiH", kaže Anes za naš portal.

A ono što ljude u BiH najviše zanima je to - koliko se može zaraditi, da li se mnogo radi kao što se ponekad čuju ti neki mitovi i šta se može sa njemačkim primanjima.

"Lijepo se može zaraditi, a možeš nešto i uštediti. Sve dok ne riješiš njemačko priznanje onda zarađuješ manje, ali kada to riješiš onda zarađuješ više. I bez toga ti možeš sasvim normalno da živiš i da sebi priuštiš neki odmor. U BiH je to nezamislivo. Znam neke ljude koji nemaju to priznanje, a pomažu svoje u BiH. Ovdje ti se dodatno nudi i dodatni posao. To je posao bez poreza. Svako može da radi nekoliko sati mjesečno na bazi 450 eura. Laže ko god kaže da se u Njemačkoj samo radi. Ovdje ljudi imaju veoma mnogo slobodnog vremena. Ja živim u Bayernu u Munchenu gdje je sedmično radno vrijeme 38,5 sati. Ljudi rade od ponedjeljka do petka, a u petak svi idu ranije doma neka dva ili tri sata. Imaš dovoljno slobodnog vremena. Ako želiš da radiš dalje i više, platit će ti se. U dvije godine ovdje sam postigao više nego u BiH za 10 godina", ističe Anes.

Kako i sam kaže, Dervišević nema namjeru da se vraća u BiH, jer je svjestan da u Munchenu ima sve što mu je potrebno.

"Iskreno sada nemam namjeru da se vraćam za BiH. Ovdje ljudi nisu zaluđeni tim nekim glupostima kao mi u BiH. Za BiH me vežu roditelji, moj brat, prijatelji, rodbina i FK Sarajevo. Iskreno, nemam namjeru da se vraćam", riječi su našeg sagovornika.

Velika ljubav prema FK Sarajevo

Anes Dervišević je veliki navijač FK Sarajevo. Dok je živio u BiH gotovo da nije propuštao nijednu utakmicu svog voljenog kluba, pa je vrlo često išao i na gostujuće utakmice.

"Kad god sam u BiH pratim Sarajevo. Posljednji put sam bio na utakmici u Zvorniku kada smo gostovali Drini, to je ona utakmica kada je onaj tip želio da nam skine zastavu RBiH. Ovdje u Njemačkoj sve pratim preko interneta. Imam prijatelje koji i dalje idu. Imam dobre jarane i sa one plave strane, pa sam lijepo informisan", kaže kroz smijeh u razgovoru za naš portal Anes Dervišević.

"Najgore iskustvo je bilo gostovanje u Trebinju prije nekih šest godina. Na nekih 40 kilometara do Trebinja nam se pokvario autobus. Zaustavljali smo neke ljude sa autima i kombijima da se prebacimo. Na nekih 20 km od Trebinja počelo je maltretiranje policije kada su nas zaustavili. Ništa nismo uradili, ne vidim razlog zašto su nas maltretirali, nismo mi bili krivi jer nam se pokvario autobus. Jedan od navijača je rekao da nas puste, počeo je verbalni okršaj sa policijom, da bi policajac izvadio pištolj, repetirao ga i onda je zavikao: 'Stani bando'. Nije mi bilo svejedno, jer smo bili nenaoružani, a on je uperio oružje prema nama".

"Kada smo stigli na stadion nisu nas odmah pustili, iako i danas ne znam zbog čega. Od početka je bila ta neka tortura od samog pretresanja pa dalje. Onda su počeli da bacaju suzavce na nas, neki navijači su povraćali, nije bilo jednostavno. I sam ne znam kako se to smirilo, to nigdje nije pisalo, ni u jednim novinama. Stanje je moglo biti mnogo gore nego u Širokom Brijegu kada je ubijen Vedran. I dan danas ne znam zbog čega je policija bila kivna na nas. Neki momci su uhapšeni, a neki su brutalno pretučeni. To se nekako na kraju sve zataškalo. To je bilo jedno od mojih najnezgodnijih gostovanja, iako je bilo nezgodno i ono kada smo putovali za Sofiju na utakmicu protiv Levskog", kaže Anes.

Za kraj smo ga upitali za razliku između njemačkog i bh. fudbala, kao i te neke navijačke kulture popularnih Švaba i nas Bosanaca.

"Njemački navijači i fudbal su kao druga planeta za nas. Svaki vikend ovdje neko dolazi, jer jedne sedmice igra Bayern, a jedne Munchen 1860. Navijači iz drugih gradova sasvim normalno hodaju ulicama Munchena, niko ih ne gleda, nema prepucavanja i slično. Njihova navijačka kultura je, za razliku od nas, kao nebo i zemlja. Malo to djeluje i nestvarno kada vidiš kako sve lijepo izgleda. Sasvim sam normalno na ulicama viđao ljude sa šalovima i dresovima Dortmunda, niko im ništa nažao nije učinio. Ono što se dešava kod nas, ovdje to ne postoji", rekao je na kraju razgovora za Source.ba portal Anes Dervišević, 33-godišnji Visočak koji trenutno živi i radi u Munchenu.

Novinar: Haris Ahbabović