Momci su odigrali koliko su mogli, a posebno su bili hrabri i učinkoviti u prvom poluvremenu i prvom dijelu drugog poluvremena. Kasnije se jednostavno sve raspalo i nismo mogli do pobjede. Raspalo se zahvaljujući našem dokazanom mentalitetu, ali su nam najveći problem na ovoj utakmici predstavljale sudije iz Poljske koje su očito zalutale u ovaj sport i koje su svojim odlukama žestoko pogurale selekciju Austrije ka pobjedi. Otkad pratim rukomet nisam vidio lošije suđenje na jednoj utakmici. Helem.

Mnogo toga se vuklo kroz ove kvalifikacije što baš i nema veze sa sportom, pa je pravo i istinsko čudo kako su naši momci uopće stigli pred sama vrata EP u Hrvatskoj. A da smo pokucali na ista – dakako da jesmo. Prije nekoliko mjeseci sam snimao video intervju sa selektorom rukometne reprezentacije BiH, Bilalom Šumanom. Ovaj skromni frajer i nekada sjajan rukometaš nas je ugostio u svom stanu na Ilidži, staroj austrougarskoj zgradi koju je kupio i od nje napravio stan (iako više liči na manji hotel). Tužno je kad sa selektorom jednog ozbiljnog nacionalnog tima moraš da razgovaraš o tome hoće li njegovi izabranici imati potrebni novac kako bi putovali na naredni turnir, odnosno na narednu kvalifikacionu utakmicu. Većinu novca je iz svog džepa lično platio selektor Šuman. Inače, to je takav lik. Da smo ga kamerman i ja pitali da spavamo kod njega mjesec dana, za džaba, rekao bi: 'Momci, nema problema'. I još jednom je dokazao koliko voli ovu zemlju, koja mu je dala jedno veliko ništa, nabila ga nogom u guzicu i opušteno poručila: 'Ko te ba je**'.

Ova zemlja je to poručila i svojim rukometašima, sinovima i najboljim ambasadorima u svijetu. Istu onu rečenicu kojom su počastili Bilala, počastili su i Mirsada, Dejana, Benjamina, Nikolu i ostale. KO VAS JE**! Priča mi rođeni brat da je prije nekoliko godina popravljao i krpio dresove rukometne reprezentacije BiH, dok ih je njegova gazdarica prala, jer je to bila jedina garnitura dresova koju smo imali. Bilo je to pred sami odlazak na SP u Katar. Tek nakon toga neko se sažalio pa smo dobili cirkusnu kombinaciju dresova koju i danas koristimo. 

Ne treba zaboraviti ni publiku u Sarajevu, koja je prije nekoliko dana kada smo igrali protiv Španije također poručila našim rukometašima onu maločas spomenutu rečenicu. U Goraždu se karte prodaju za 30 minuta, a u Skenderiju jedva dođe dvije ili tri hiljade ljudi da onako opušteno, uz košpice i sok, ubiju vrijeme i isprate rukometaše protiv jedne od najjačih rukometnih selekcija na Planeti. Na kako je samo niske grane spao rukomet u ovoj zemlji. 1976. godine smo imali prvaka Evrope, banjalučki Borac koji je u finalu Lige šampiona pobijedio dansku Fredericiju. Danas imamo jedno veliko ništa. Klubovi su nam pred gašenjem, liga se igra samo onako, reda radi, a reprezentacija jedva sastavlja kraj sa krajem. Svaka naredna utakmica je upitna. Hoće li se odigrati, hoće li biti novca, hoćemo li imati dresove. Podsjećam one koji su izgubili kompas da se nalazimo u 2017. godini, u 21. stoljeću.

Država, koju smo maločas spomenuli, i koja je Šumanu zajedno sa njegovim igračima rekla da se nose dovraga, nema problem da daje novac određenim šahovskim udruženjima, šutačima truhlih jabuka ili kulturno-umjetničkim društvima kojima je vrhunac bivstvovanja kada organizuju takmičenje u bacanju kamena s ramena. Za rukometaše, baš kao i za košarkaše, baš kao i za tenisere ili neke druge novca nema. Nikada. 

Ipak, novca redovno ima za Smučarski savez RS-a i to 10.000 KM (morao sam ukucati na Google da vidim o čemu se radi), ima novca za Udrugu za promidžbu sporta iz Viteza (6.000 KM), ima novca za Akademski plivački klub Zrinjski (9.000 KM), ima novca za Udrugu Unis sport iz Čapljine (7.000 KM), ima novca za neki smučarski klub iz Hreše (8.000 KM), ima novca za Udruženje veterana FK Leotar Trebinje (5.000 KM), ima novca za streljački klub iz Teslića (2.000 KM). Za rukometaše, reprezentativce ove zemlje, za ljude koji su odveli ovu zemlju na SP i bili, u nekoliko navrata, na korak od EP-a ima jedna velika... Znate šta želim reći. Tako Vijeće ministara BiH nagrađuje naše najbolje reprezentativce i predstavnike ove države.

Haram bilo svakom onom sportašu koji ode na prijem kod Bakira Izetbegovića, Dragana Čovića, Mladena Ivanića, Denisa Zvizdića, Zore Dujmović ili Marinka Čavare kako bi se oni kitili perjem tog sportaša, a prije toga nisu znali ni da postoji, te kojim se sportom uopće bavi. Haram ti bilo, ko god da ode na megdan kod ovih pobrojanih ulizica i skorojevića sportskog ekspresno tempiranog znanja. Popišat ćete se, prvo po svom dostojanstvu, po sebi, a onda po svim ljudima koji navijaju za vas i koji vas prate uvijek, u svako doba dana i noći. Nikad mi u životu nije bilo jasno kako možeš, nakon nekog uspjeha, otići na prijem kod čovjeka koji do jučer nije znao da postojiš. Je li moraš biti toliki moron pa da se popišaš po vlastitom dostojanstvu?!

„Kao selektor se trudim da sa igračima održim pozitivnu komunikaciju. Međutim, nerad, neznanje i neumijeće ljudi u Izvršnom odboru i Predsjedništvu Rukometnog saveza BiH nas dovode u tešku situaciju. Ne znamo uopšte da li ćemo igrati ili ćemo ugasiti rukomet u BiH zbog nečijeg nerada. Iako to nije moj posao rezervisao sam karte za let, kako bi ih dobili po jeftinijoj cijeni, ali je neizvjesno da li ćemo ih platiti i da li ćemo uopšte otputovati u Finsku. Neučešće u kvalifikacijama značilo bi kraj rukometa u BiH. Uslijedila bi zabrana reprezentativnih nastupa u narednih par godina, a ni klubovi ne bi igrali u evropskim takmičenjima“, rekao je pred putovanje u Finsku selektor Bilal Šuman.

Kada smo već kod Rukometnog saveza BiH, na zvaničnoj stranici Saveza stoji da su: Zdravko Miličević – predsjednik RSBiH, Enid Tahirović – potpredsjednik RSBiH, Nevenko Herceg – potpredsjednik RSBiH. Izuzev Enida Tahirovića, za ovu dvojicu prvi put u životu čujem, a i fotografije na oficijalnom sajtu RSBiH odaju utisak da su obojica bili vrhunski rukometaši i da su svojevremeno nastupali za Flensburg, Kiel, Barcelonu i slične evropske velikane.

Volim Bilala Šumana. Taj čovjek je svojim djelima pokazao da voli ovu zemlju više od cijelog je***** Vijeća ministara zajedno sa svim njihovim ublehaškim sportsko-rekreacionim udruženjima u kojima nema čovjeka koji je potrčao više od 500 metara. Volim tog čovjeka iz razloga jer je lično on, sam samcat, spasio rukomet u ovoj zemlji. Jednom legenda – zauvijek legedna.

Stoga, momci koji su sinoć igrali u Beču, zajedno sa Šumijem na čelu, ne zaslužuju nikakve kritike. Igrali su onoliko koliko su mogli. Kucali smo na vrata Evropskog prvenstva, donekle smo ih i otvorili, ali se nije dalo. Glavu gore, momci, vi ste ponos ove zemlje. I nije ovo ona izlizana floskula. Zaista ste ponos nacije. I zaista tako mislim. A ti Bilale, gromado bosanska, frajeru koji voli svoju Bosnu i Hercegovinu, kapa do poda, majstore. Kapa do poda.

A vi iz Vijeća ministara, Predsjedništva, Ministarstva za kulturu i sport – vi se nosite dovraga. Ne zaslužujete više od jedne prosto proširene rečenice.

Novinar: Haris Ahbabović