Jedne prilike mi moj prijatelj Jasminko, rahmet mu duši njegovoj plemenitoj, reče kako je uživo gledao ski skokove u Bischofshofenu, jednoj od destinacija gdje se tokom čuvene Novogodišnje turneje okupljaju najbolji ski skakači. Četiri skakaonice su Wimbledon ski skokova. Četiri skakaonice su Olimpijada prije Olimpijade. Četiri skakaonice su nezvanično Svjetsko prvenstvo u ski skokovima. Četiri skakaonice su šlag na snijegu.

Mnogi ski skakači kažu da se sezona jednog običnog ski skakača, običnog smrtnika, mjeri na život prije i poslije Novogodišnje turneje. Sve ostalo je nebitno. Rahmetli Jasminko je imao tu čast da uživo gleda jednog od najvećih sinova kojeg je ovaj plemeniti sport dao, jer kako drugačije da nazoveš sve te hrabre ludake koji se odluče na let bez krila. Na let do zvijezda. Na let u beskonačnost. Let koji im je zapisan u sudbini prije rođenja.

"Toliko je dobrih skakača bilo u Bischofshofenu, druže moj, ali vjeruj mi da u životu nisam čuo i vidio veći aplauz i euforiju kao kada se na zaletište popeo jedan takmičar", rekao mi je svojevremeno drug Jasminko, rahmet mu duši. A ja? Bio sam ljubomoran jer je uživo gledao Kamikazu.

Znate onu priču kako ženka orla traži svog mužjaka? Tako što leti visoko u oblake i u kljunu nosi grančicu koju uzastopno ispušta iz kljuna. Pobjednik/njen mužjak je onaj koji svaki put, ali doslovno svaki put, uhvati grančicu koja pada prema tlu i nikada je ne ispusti iz svog kljuna.

Šta je poenta tog njenog postupka? Kada na svijet dođu mali orlovi, svaki od njih će pokušavati da se kreće van gnijezda i padat će, a savjesni otac, koji je nekoliko mjeseci ranije uspješno prošao sve testove muškosti, će svaki put precizno uhvatiti neko od svoje djece. Nijedno neće pasti na tlo. Nikada. Majka će brižno sjediti u gnijezdu, jer zna da njen muškarac nikada neće ispustiti nijedno njihovo dijete i da će svako od njih spasiti u slučaju njegovog pada iz gnijezda.

A znate li ko je taj otac koji tako precizno leti, koji se ne boji ničega, kojeg nikakave vremenske nemani nisu uspjele da promijene, koji je besprijekoran i tako tačan u letu kao najsavremenije letjelice današnjice? Znate li ko je ta mašina koja se nikada nije pokvarila i koja se davno svim sportskim duhovima zaklela na vječnost? Znate li ko je taj savjesni otac ski skokova i besprijekornog talasanja među oblacima i zvijezdama? To je japanska Kamikaza. To je Noriaki Kasai.

Ako godinama unazad pratite ski skokove niste mogli da preskočite onu nestvarnu generaciju japanskih skakača koju su činili Noriaki Kasai, Kazoyushi Funaki, Masahiko Harada i Takanobu Okabe. Japanci su uvijek važili za majstore na malim skakaonicama, ali nikada ih niko, sve do Olimpijade u Lillehammeru 1994. godine, nije vidio kao favorite za takmičenje i na velikoj skakaonici. Tada nije bilo Funakija, ali su tu bili Kasai, Harada i Okabe. U posljednjoj seriji timskog takmičenja na velikoj skakaonici trebao je da skače Masahiko Harada i bilo mu je potrebno oko 105 metara da Japan osvoji zlatnu medalju na velikoj skakaonici. Međutim, za Haradu je uvijek kružila ona neka priča da ima sve, ali da nema "glavu", što se kasnije i ispostavilo tačnim. 



Harada je skočio jedva preko 97 metara, iako je u prvoj seriji skočio čak 122 metra, a Japanci su iz ruku ispustili vruće zlato i predali ga Nijemcima koji su se već bili zadovoljili srebrom. I dan danas na YouTubeu možete pronaći video na kojem možete da vidite uplakanog Haradu kako se drži za glavu, dok njegove kolege sa strane ne mogu da vjeruju šta su upravo vidjele. 

Često sam na internetu nailazio na japansku uzrečicu, bila ona samo obična legenda/laž ili istina, da se "bolje roditi bez one stvari, nego biti Masahiko Harada".

Ali, Japanci su to. Kada nešto nije savršeno, onda ga treba popraviti. Zaboravite na slomljeni duh kada je u pitanju zemlja izlazećeg Sunca. Japanci i slomljeni duh ne idu u istu rečenicu. Četiri godine kasnije, na domaćem terenu u Naganu, Japanci su bili spremni i pokorili su svijet. Ovaj put tu je bio i Kazoyushi Funaki, možda i najelegantniji letač kojeg su ski skokovi ikada vidjeli (čovjek je pri jednom skoku na ZOI u Naganu dobio pet puta po 20). Kazoyushi Funaki je osvojio zlato na velikoj skakaonici, te srebro na maloj, dok je Masahiko Harada bio treći na velikoj skakaonici. Noriaki Kasai, onaj spomenuti besprijekorni orao sa početka teksta, se povijedio, pa su Japanci i bez njega uzeli zlato u ekipnoj konkurenciji (Okabe, Saito, Harada, Funaki). Bilo je to vrijeme kada su samo dužina skoka i elegancija u zraku odlučivali pobjednika, a ne danas kada se, pored svega, gleda i tečaj britanske funte, nose li južnoafričke kokoške jaja ljeti i pare li se polarni medvjedi zimi.

Čitajući jednu izjavu Noriakija Kasaija, od prije nekoliko godina, shvatio sam da nema te granice koju čovjek ne može preskočiti samo ako nešto čvrsto želi/voli, kao što Noriaki samo želi da leti i da bude onaj dječak koji se po brdima Sappora takmičio sa svojim vršnjacima (toplo preporučujem svima koji nisu neka pogledaju film "Eddie zvani orao", film o snazi ljudskog duha i upornosti, snimljen po istinitoj priči). 



Karijera ovog nevjerovatnog sportaša počela je sada već daleke 1988. godine i traje, vjerovali ili ne, još uvijek, iako Noriaki ima 45 godina. Spominjao sam Noriakijevu izjavu o jačini ljudskog duha kombinovanog sa ljubavlju. Odlična mješavina. Dobitna kombinacije. Čelik kojeg ništa ne može probiti.

"Skakat ću do svoje 50. godine, jer je to jedino što znam da radim u životu. Ne znam, uostalom, šta bih drugo mogao da radim, a da ne skačem. To je jedino što me zanima i što me je zanimalo u životu", rekao je jednom prilikom Noriaki Kasai.

Noriakija su Japanci potpuno zaboravili kroz sve ove godine, jer niko više nije mogao da vjeruje da vremešni orao može da poleti kao nekada, a da pri tome pohvata svu svoju dječicu u zraku. Ali, kada vidite šta je do dana današnjeg napravio Noriaki, ništa vam drugo ne ostaje nego da se čudite. 



Prošle Zimske olimpijske igre, one koje su održane u ruskom Sočiju, bile su čak sedme za Noriakija Kasaija. Pojavio se kao onaj brižni orao/otac sa početka priče i sačuvao svu svoju djecu i podijelio im brojne savjete. Noriaki je, sa 41 godinom na leđima, osvojio srebrenu medalju na Olimpijadi u Sočiju (velika skakaonica), a uspio je da osvoji i bronzu u ekipnoj konkurenciji.

"Imam ogromno poštovanje prema Noriakiju. Nisam ni bio rođen kada je on skakao u Svjetskom kupu. Kada se takmičio protiv mene, rekao sam sebi: 'Imam još 20 godina da se dokažem u ovom sportu'. On mi je velika inspiracija u ski skokovima", rekao je jednom prilikom bivši pobjednik Svjetskog kupa, Slovenac Peter Prevc.

Noriaki je u karijeri ostvario 17 pobjeda, tri timske pobjede, u 63 navrata se penjao na pobjedničko postolje, a sve ostalo što slijedi je ušlo u sve historijske knjige rekorda. Noriaki Kasai je porušio sve moguće rekorde. Ima najviše timskih startova u karijeri (67), ima najviše individualnih startova (537), takmičio se u četiri različite dekade (WTF?!), čovjek je sa najdužom karijerom u historiji ski skokova (preko 29 godina), najstariji je pobjednik nekog takmičenja (sa 42 godine), najstariji je takmičar na postolju (sa gotovo 45 godina) i tako dalje, i tako dalje i tako dalje. Jednostavno ne postoji rekord kojeg orao iz Shimokawe, sa Hokkaida, nije srušio. U Vikersundu prošle godine je skočio nevjerovatnih 241,5 metara.

"Nisam toliko razmišljala da budem samo obična djevojka. Kada sam bila mala, nisu me zanimale nikakve manekenke. Zanimalo me samo kako da budem Noriaki Kasai", rekla je jednom prilikom japanska ski skakačica Yuki Ito.



A sve je počelo u decembru 1988. godine u Sapporu, a možda će sve završiti u Sapporu 2026. godine, ukoliko ovaj grad bude domaćin Zimske olimpijade za osam godina. Kasai je rekao da će skakati do svoje 54. godine ukoliko Sapporo bude domaćin Zimskih olimpijskih igara za osam godina. 

Na ovogodišnjim Zimskim olimpijskim igrama u PyeongChangu, Kasai je na maloj skakaonici završio tek kao 21. po redu, ali još uvijek ima šansu da ispiše nove stranice historije na velikoj skakaonici ili u ekipnoj konkurenciji. 

Tri muzičara su napisala pjesme o Kasaiju. Brojne priče su ispričane o ovom čovjeku nevjerovatnog duha. A historija čeka sa novim stranicama, onako netaknutim, da se još jednom, po ko zna koji put, nakloni Kamikazi i  da se japanski orao upiše u njene listove, te da zapečati njene korice.

Noriaki nema mnogo stvari kojima se bavi u životu. Jednom godišnje posjeti Havaje gdje se odmara i igra golf. Kažu da Noriaki Kasai nije propustio trčanje od pola sata još nijednom tokom proteklih 30 godina i to čini svaki dan. Sedam dana u sedmici. Punih 30 godina. 

Kažu da su brojni Japanci zaboravili na Noriakija Kasaija tokom onih godina kada ga jednostavno nije išlo. Znate li šta se desilo nakon toga? Znate li šta se desilo kada je stari orao svima pokazao da je i dalje učitelj svim malim orlovima? Nastala je poslovica:

"Bolje se roditi bez one stvari, nego propustiti skokove 41-godišnjeg Noriakija Kasaija na Olimpijadi u Sočiju".

Radujem se 17. i 19. februaru kao malo dijete. Radujem se individualnom i ekipnom takmičenju na velikoj skakaonici u PyeongChangu. Radujem se jer ću ponovo vidjeti starog orla u njegovom zlatnom perju, a neće pasti ni ovaj put, niti će ispustiti ijednog orlića.

Leti, leti japanska ponosna ptico. Leti, leti nebeska Kamikazo!

Novinar: Haris Ahbabović