Jedan od onih koji je preživio pokolj i strijeljanje u Ahmićima je i Abdulah Ahmić, kojem je tog 16. aprila 1993. godine pobijena cijela porodica.

Abdulah prvi put u životu vidio oca kako plače

Abdulah je danas govorio za Source.ba portal i prisjetio se tog teškog dana kada je preživio strijeljanje. Kaže da mu je teško govoriti putem telefona, jer sve ono što je preživio sredinom aprila 1993. godine i ono što je preživio poslije tog užasnog dana, učinilo je da i sam Abdulah više ne zna odakle da krene i kako da počne.

"Kada dođe taj datum onda se vrate uspomene i sjećanja. Međutim, nisu to neke lijepe uspomene. Meni moj slučaj, dakle moje strijeljanje, ne pada teško, više se sjetim roditelja, braće i sestara. Osjećam sam i svoju odgovornost, zašto se to desilo, te jesam li ja mogao šta da učinim da ih spasim. Pokušavao sam sve da učinim, ali se nije dalo, to je jednostavno bila Božija volja", kaže Abdulah Ahmić na početku razgovora za Source.ba portal.

"Kada je došao momenat da ja budem strijeljan, više sam obratio pažnju na svog oca, šta je on preživljavao u tom momentu. Nikad ga nisam vidio u životu da plače, a u tom momentu, kada su mene trebali strijeljati, je plakao. Mene je to više pogodilo, nego šta će se uopće desiti sa mnom. Sva ta moja sjećanja nisu okrenuta prema tome šta sam ja preživio, nego me boli više ono što se dogodilo, a moglo se možda spriječiti", kaže Abdulah.

Pobijena mu doslovno sva porodica

Abdulah, koji danas živi zajedno sa suprugom i djetetom, je tog 16. aprila izgubio doslovno svu rodbinu koju je imao.

"To je bila velika katastrofa, od osmočlane porodice sam samo ja ostao. Svi su pobijeni. Imao sam oca, majku, tri sestre koje su sve bile djevojke, imao sam dva brata, jedan je bio oženjen, jedan nije. Sve je to bila omladina u najboljim godinama. Od ostale rodbine, ubijeni su mi amidža, strina, amidžić. Njih mi je žao kao i mojih najbližih", kaže Abdulah za naš portal.

Podsjećanja radi, masakr u Ahmićima bio je ratni zločin koji su počinili pripadnici 4. bojne VP HVO-a i jedinice "Jokeri" nad Bošnjacima 16. aprila 1993. u selu Ahmići, nedaleko od Viteza. Tog dana je u Ahmićima ubijeno 116 osoba.

"Napad kao napad se desio iznenada, pred sami izlazak Sunca. To nije bio klasični vojni napad, nego je bio jedan čudan napad na narod koji uopće nije bio naoružan. Naoružana vojska je opkolila kuće, izvodila civile i ubijala ih. Katastrofa je za čovječanstvo kada nedužni ljudi tako stradaju. Vojska nakon toga dobije neka odlikovanja, a pobili su civile. Plaća ih ova država, plaća vojnike, plaća one koji su naredili taj masakr".

"Nakon tog masakra sam imao vrlo težak život. Psihički sam bio dosta loš, jer sam morao piti toliko jake lijekove da su mi bubrezi jednostavno otkazali. Imao sam lijep posao, ali sam morao u invalidsku penziju. Osam godina sam išao na dijalizu. Na svu sreću, prije godinu dana sam išao na transplantaciju bubrega. Borim se sada nekako", kaže Abdulah Ahmić.

Metak ga pogodio u gornju vilicu, skrivao se u vodi

Abdulah kaže da je preživio i strijeljanja svojih najmilijih, a i sam nam je opisao šta se događalo tog dana kada je strijeljan zajedno sa svojom porodicom.

"Sve sam ja to preživio i vidio šta se taj dan dogodilo. Prije nego što su nas strijeljali su bacili bombu u podrum gdje se nalazio moj brat. Spavao je, uopće nije bio s nama. Prije nego što su nas počeli da strijeljaju, moj brat je već bio mrtav. Vidio sam svojim očima kada su mi ubili oca. Majka i sestre nisu ubijene taj isti dan. One su se sklonile kod neke hrvatske porodice i taj dan su prenoćile kod njih. Sutradan su ih pokušali prebaciti na našu teritoriju, ali ih je presreo HVO i onda su ubijeni nakon toga. Ubili su ih, a onda su bacili bombu na tijela i zapalili ih. Bilo je tu još nekoliko staraca i nekoliko djece".

"Ja sam pukim slučajem preživio strijeljanje. Metak me nije pogodio direktno u glavu, nego me je pogodio kroz gornju vilicu. Taj zločinac koji je pucao, nije mnogo provjeravao i nije znao da sam ja preživio. Odglumio sam pad, a kada je on otišao, onda sam pobjegao sa tog mjesta. Sakrivao sam se u nekoj vodi cijeli dan i sve navečer do 10 sati", rekao je danas za Source.ba portal Abdulah Ahmić, čovjek koji je preživio strijeljanje u Ahmićima i kojem je tog 16. aprila 1993. godine pobijena cijela rodbina.

Novinar: Haris Ahbabović