Kao što Nick Hornby u svom genijalnom djelu „Stadionska groznica“ napisa: „Zaljubio sam se u fudbal baš kao što sam se kasnije zaljubljivao u žene: iznenada, neobjašnjivo, nesmotreno, ne misleći o bolu i raskidu koje bi ta ljubav mogla da donese“.

Ja sam se zaljubio u fudbal onog trenutka kada sam vidio Dennisa Bergkampa kako igra isti taj fudbal. Eto, odlučih da pišem svoj oproštajni tekst za Arsenea Wengera, na dan (jučer) kada jedna od najvećih legendi Topnika iz sjevernog dijela Londona, Dennis Bergkamp, slavi svoj rođendan. Arsenal i ja svoju godišnjicu neraskidive veze slavimo svakog 13. juna. Pitate se zašto baš trinaestog i zašto baš juna? Vrlo jednostavno. Holandija – Belgija, Stade de France, Dennis Bergkamp sa brojem osam na leđima, najbolji Mundijal ikada odigran.

Sinoć sam po ko zna koji put pogledao snimak dokumentarca „Keane and Vieira – Best of Enemies“. Uhvatio sam sebe u činjenici da mi nedostaje taj armagedonski fudbal sa kraja prošlog stoljeća. Nedostaje mi ta ratnička vještina. Nedostaju mi svi oni derbiji i ono nevjerovatno rivalstvo koje su imali Arsenal i Manchester United, rivalstvo koje je podrazumijevalo da se rađate sa ozbiljnom dozom mržnje prema protivniku, ali i s poštovanjem koje se tretiralo kao vrlina koja briše sve predrasude i svu mržnju. Poštovanje je gumica fudbalske samoće koja od običnih smrtnika pravi beskompromisne gorštake spremne na sveopći haos. Poštovanje je dobro jutro svih nedosanjanih noći običnog fudbalskog pijanca, dom svih prosjaka lutajuće sreće, poštovanje je moralni izbor koji nema veze sa lažnom i uglađenom kurtoazijom upakovanom u zlatni celofan kao mirisna bombona. Poštovanje je dio ratničke tradicije istinskih fudbalskih znalaca, mangupa, luđaka i opsesivnih krvopija kojim u venama teče samo jedna tekućina – pobjeda!

Tužni dani za fudbal. Sir Alex Ferguson je u ozbiljnom zdravstvenom stanju nakon što je pretrpio moždani udar, dok je njegov najveći FEUD, Arsene Wenger, odlučio da na kraju aktuelne sezone okači onu crvenu topničku kravatu o klin i odluči zauvijek da svim duhovima Hihgburyja i Emiratesa kaže „Zbogom“. Ian Wright, drugi najbolji golgeter u historiji kluba osnovanog još u 19. vijeku, je prije nekoliko sedmica rekao kako Wenger ne odlazi svojom voljom, nego je dobio otkaz na klupi Topnika.

Ne postoji, na ovom svijetu, trener zbog kojeg sam opsovao toliko puta i zbog kojeg sam proklinjao sam sebe i onaj dan kada sam zavolio fudbal. S druge strane, ne postoji trener na svijetu zbog kojeg sam osjetio takvu toplinu oko srca, posebno kada uzmem u obzir upravo ono vrijeme strašnih dvoboja koje su na poljanama Teatra snova i magičnog Highburyja vodili Arsene Wenger i Alex Ferguson. Mogu samo Bogu da zahvaljujem što sam živio u vrijeme kada se rodilo jedno od najvećih rivalstava u historiji fudbala.



„Igrao sam fudbal 22 godine na profesionalnom nivou. U Arsenalu sam proveo gotovo cijelu svoju igračku karijeru. Toliko sam utakmica odigrao protiv Manchester Uniteda i toliko sam puta prošao pored Alexa Fergusona. Nikada mu se nisam obratio. Znate zašto? Jer sam se bojao tog čovjeka“, rekao je Lee Dixon, bivši fudbaler Arsenala.

Kada je u jesen 1996. godine na Otok stigao nepoznati Francuz, koji je još uz sve to došao iz dalekog Japana, Britanci su se naslađivali na račun tada vrlo dosadnog Arsenala. „Arsene who“ bio je jedan od najupečatljijih naslova koji je kružio engleskim novinama. Godinu i po dana kasnije, nikome više ništa nije bilo smiješno. Arsene Wenger je osvojio duplu krunu i napokon je zaustavio Alexa Fergusona i Manchester United. Arsene Who je postao šampion Engleske. Arsene Who je bio čovjek o kojem su svi pričali i čiji su stil fudbala svi voljeli. Arsene Who je bio ispeglani buntovnik koji je od engleskog fudbala napravio najljepši ples. Slikar, sa smiješnim naočalama, koji je slikao najljepša djela. Neka koja će kasnije naslikati engleski i svjetski fudbal nikada prije nije upoznao.

„Sreo sam Arsenea i upitao sam ga: 'Arsene, šta radiš večeras?' On mi je rekao da nema ništa u planu. Pozvao sam ga da večera sa mnom i mojom suprugom. To je bila večera koja nam je promijenila život. Znao sam da je negdje u zvijezdama zapisano da će Arsene jednog dana napraviti velike stvari u Arsenalu. Arsene u Arsenalu – to je bila sudbina“, rekao je nekadašnji potpredsjednik Topnika, David Dein.



Prva stvar koju je Wenger promijenio čim se pojavio u sjevernom dijelu Londona bila je ishrana. Arsenal je godinama važio za „najengleskiji“ klub na Otoku, sačinjen od klasičnih pijanica/fudbalera koji su više vremena provodili po engleskim pabovima širom zemlje, nego na fudbalskim travnjacima (prednjačili su Tony Adams, Steve Bould, Martin Keown i Ray Parlour, koji je nedavno izjavio da je upravo Bold svojevremeno u jednom pabu popio 35 piva). Nevjerovatne promjene u prehrani su počeli da primjećuju svi, a Phill Neville, nekadašnji igrač Manchester Uniteda, je jednom prilikom rekao:

„Na okupljanju engleske reprezentacije smo odmah primijetili da je nešto drugačije u vezi sa igračima koji su došli iz Arsenala. Bili su mnogo ozbiljniji, čvršći, spremniji, jednostavno su bili drugačiji. Nisu to bili oni fudbaleri koje smo poznavali“, rekao je Neville.

Arsene Wenger je bio rob najsitnijih detalja, pa su to mnogi na Otoku poredili sa ozbiljnim opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Čovjek od perfekcije. Učitelj koji ništa nije prepuštao slučaju i koji je radio 25 sati dnevno. Profesor. Ta Wengerova budalaština oko detalja ponekad je graničila sa ludošću. Wenger je, primjera radi, prezirao Britance koji su pili čaj s mlijekom, što je oduvijek bila tradicija na Ostrvu. Onda ga je pogađala činjenica da su Englezi isti taj čaj sa mlijekom zaslađivali. Čovjek je toliko gledao na sitne detalje da je svojim saradnicima i fudbalerima u Arsenalu objašnjavao da se čaj najbolje zaslađuje tako što se u malu kašiku stavi kocka šećera i samo se potopi u čaj, a onda kada sva kocka bude potopljena, ostatak te šećerne kocke se vadi iz čaja i baca u smeće. Svi su Wengera gledali u čudu i pitali se da li je taj čovjek uopće normalan.

Revolucija na Ostrvu je stigla onda kada je stigao i Wenger. Britanski novinar, Sam Wallace, poručio je kako je Wengera od svih ostalih trenera izdvajala činjenica da je poznavao do tada nepoznato francusko tržište, te da je imao „nos za transfere“ bolji čak i od Alexa Fergusona. I zaista je tako počelo. Renesansa na Highburyju je počela kada su u London upravo iz Francuske stigli Patrick Vieira i Emmanuel Petit, momci koji će nekoliko godina poslije biti šampioni svijeta sa Francuskom (Petit je čak postigao gol u finalu protiv Brazila na Stade de Franceu). Anelka, Henry, Pires, Wiltord su bili samo neki od igrača koje je Wenger nakon Vieire i Petita doveo iz Francuske (Henry je stigao iz Juventusa, ali je ostao upamćen po igrama u Monacu).

„Wenger mi je bio poput oca. Kada sam izgubio brata, bio sam u depresiji i nisam znao šta želim od svog života. Wenger me pozvao jedan dan i ponudio mi da dođem u Arsenal, a onda mi je jedno jutro rekao: 'Ne želim da te mijenjam, ali samo ti želim pokazati da život može da bude lijep. Ako si sretan, onda ćeš biti bolji čovjek, a bit ćeš i bolji fudbaler na terenu“, izjavio je Emmanuel Petit.

Par sedmica nakon toga, Petit je na trenigu Arsenala vikao „Ja sam kralj svijeta“, dok ga je Nicolas Anelka gledao u fazonu: „Šta je s ovim tipom, je li poludio, dovraga?!“

Nedavno sam gledao jedan zanimljiv video iz svlačionice Uniteda pred početak one kultne polufinalne utakmice FA kupa između Arsenala i Man. Uniteda iz 1999. godine. Znao sam da Ferguson voli da psuje (u šta sam se uvjerio čitajući njegovu autobiografiju), ali nisam znao da čovjek  toliko psuje. Video koji sam pogledao je nevjerovatan. Fudbaleri Uniteda sjede kao mala djeca na klupama, dok Ferguson na njih viče i govori im:

„Ne smijete im dozvoliti nijedan je**** šut. Ne zanima me kako ćete ih zaustaviti, ali ih morate je**** zaustaviti. Morate biti je**** spremni, kao da igrate protiv je***** životinja. Pogledajte samo, cijela zemlja voli Arsenal. Ako budemo kontrolisali loptu, nemaju šanse protiv nas“, vikao je Alex.



Bila je to jedna od najlegendarnijih utakmica u historiji FA kupa. United je slavio sa 2:1 i  na kraju je osvojio FA kup. To je bila sezona u kojoj je Man. United osvojio Premier ligu, FA Cup i Ligu šampiona, a kasnije su se brojni složili da su promašen penal Dennisa Bergkampa u sudijskoj nadoknadi utakmice, odbrana Petere Schmeichela i nevjerovatni gol Ryana Giggsa  okrenuli sezonu Man. Uniteda i omogućili im da osvoje sve. Doslovno sve!

Steve McClaren, čovjek koji je nekoliko godina bio pomoćnik Fergiju i koji je ostao upamćen kao trener koji nije odveo Englesku na Euro 2008. godine (ona utakmica na Wembleyju kada su Hrvati sa Slavenom Bilićem slavili sa 3:2), rekao je kako pola godine pred tu utakmicu nije imao normalan san i kako se ništa nije prepuštalo slučaju. 

„Ferguson je svaki dan ponavljao: 'Arsenal, Arsenal, Arsenal. Wenger, Wenger, Wenger'. Jednom smo imali težak i umoran put, bilo je pitanje kada ćemo trenirati jer smo mnogo umorni. Pojavio se Roy Keane i rekao je: 'Želim da treniramo odmah'. Tako je i bilo. Trenirali smo bez ikakve iznimke, jer smo željeli da budemo bolji od Wengerovog Arsenala. Kada je Bergkamp šutirao penal u polufinalu FA kupa, pomislio sam: 'Bože, to je to. Učini da Peter odbrani penal. Došli smo do zida, učini da odbrani“, rekao je McClaren.

„Sjećam se atmosfere pred tu utakmicu. Nije se čula muha u autobusu. Niko nije govorio, niko ni s kim nije razgovarao. Nije bilo muzike. Svi smo samo šutili. Ponašali smo se kao da smo išli u rat, a zaista je tako bilo. Ta utakmica protiv Arsenala je bila najbolja utakmica u kojoj sam igrao u životu“, rekao je Phill Neville, koji je napravio penal pred sami kraj utakmice (Neville je poslije utakmice rekao kako je mislio da je to bio kraj njegove karijere).

To Wengerovo i Fergusonovo rivalstvo je počelo od prvih dana kada je Wenger stigao na Otok. Stvari je dodatno zapalila izjava Arsenea Wengera koji je rekao:

„Svi se ponašaju (aludirajući na Fergusona) kao da doma imaju najljepšu ženu“.

Ferguson je poludio nakon te izjave i onda je izjavio kako je Wenger „sramota za engleski fudbal“.

Arsene Wenger je napravio ono što nijednom treneru Topnika nikada nije uspjelo. Osvojio je duplu krunu u svojoj prvoj cjelokupnoj sezoni na klupi Arsenala, a iste sezone je na Old Traffordu pobijedio Man. United.

U sezoni 2001/02., Wenger je pobijedio Manchester United na Old Traffordu i tako i matematički osigurao titulu prvaka Engleske, što nijedan trener Arsenala ranije nije uspio na Taeatru snova.



A onda je stigla jedna od najlegendarnijih sezona u historiji fudbala. Sezona kada su se rodili NEPOBJEDIVI. Sezona 2003/04. U 38 utakmica Arsenal nije upisao nijedan jedini poraz. A fudbal kojeg su tada igrali? Zaboravite na Barcinu tiki-taku. Bila je to sezona najljepšeg fudbala kojeg je Planeta ikada vidjela. Ne pretjerujem! Ukoliko i dan danas pogledate utakmice koje je Arsenal tada igrao, teško da ćete moći pronaći ljepši fudbal u bilo kojoj fudbalskoj epohi.

„Bio je to najbolji fudbal koji je ikada viđen na Otoku“, izjavio je bivši igrač Manchester Uniteda, Phill Neville.

Serija se nastavila i nakon toga. Arsenal nije doživio poraz u 49 utakmica (što je i dan danas rekord na Otoku, a ujedno Arsenal je jedina neporažena ekipa u jednoj sezoni u historiji engleske Premier lige). Rekord je oboren upravo na Old Traffordu, kada su fudbaleri Uniteda bili spremni da naprave sve kako bi zaustavili Wengera i Arsenal. Uz pomoć sudija i krvničkih startova nad Reyesom uspjeli su da sruše nevjerovatni niz Topnika.

Usput rečeno, bila je to utakmica nakon koje je u tunelu nastao opći haos kada je Wenger pokušao da se obračuna sa Van Nistelrooyjem, a Ferguson je dobio pizzu u glavu braneći holandskog napadača. Kada je Alex povikao ko ga je pogodio pizzom, igrači Uniteda su optužili Fabregasa, koji je tako označen kao dežurni krivac, iako čovjek nije ni bio u gužvi.

Jedan od najvećih grijeha koje je napravio Arsene Wenger je izbacivanje Roberta Piresa sa finalne utakmice Lige šampiona 2006. godine, kada je nakon crvenog kartona Jensa Lehmanna morao da izbaci nekoga. Na terenu je ostavio mladog i uplašenog Fabregasa, a izbacio je Piresa. I dan danas sam uvjeren, a od tada je prošlo 12 godina, da bi Arsenal sa igračem manje pobijedio Ronaldinhovu Barcelonu da je Pires ostao na travnjaku Stade de Francea.

Ujedno, sve je nekako i počelo da pada u vodu kada se Arsenal doselio na Emirates i kada je Highbury otišao u historiju. Počeli su da se prodaju najbolji fudbaleri. Vieira je otišao u Juventus, Henry je uskoro otišao na Nou Camp, a Bergkamp je okončao igračku karijeru. Wenger je počeo da gubi tlo pod nogama, što zbog nedostatka finansijkih injekcija, što zbog činjenice da se fudbal sve više pretvarao u pakleni biznis. Azijski i ruski tajkuni su sve više stizali na Otok, a Wenger jednostavno nije pratio moderno fudbalsko vrijeme. Njegov fudbal i način razmišljanja su dobro palili prije toga, ali u vrijeme totalnog kapitalizma, Wengerovo shvaćanje loptanja jednostavno nije imalo šanse protiv divova u liku Romana Abramovicha i ostalih tajkuna. Čak je i sam Alex Ferguson tražio sebe u dvije-tri godine, da bi na kraju shvatio da su potrebne velike promjene. Wenger nije vjerovao u to, a zbog toga je Arsenal svoju posljednju titulu prvaka Engleske osvojio još prije 14 godina.

„Kada sam vidio Arsenea kako šuta i baca flašicu sa vodom na utakmici sa Tottenhamom, shvatio sam da to nije više onaj stari smireni Wenger koji je sve imao pod kontrolom. To, jednostavno, više nije bilo to“, rekao je legendarni golman Arsenala, David Seaman.



"Fudbalski tim je kao prijelepa žena. Ako joj to ne govorite, ona će zaboraviti da je lijepa", izjavio je svojevremeno Arsene Wenger.

Wenger je otkrio toliko dragulja tokom svoje trenerske karijere, a posebno je impresivna priča kako je otkrio velikog Georgea Weaha, legendarnog golgetera Monaca i Milana, te sadašnjeg predsjednika Liberije. Arsene ga je doveo u Monaco i dao mu šansu. Weah je kasnije, kada je proglašen za najboljeg fudbalera na svijetu, pozvao na binu Arsena Wengera i njemu predao svoju nagradu.

"Ovo je čovjek koji me je naučio svemu. Rekao mi je: 'George, jednog dana ćeš biti sjajan fudbaler'. Kada sam stigao u Evropu, on mi je bio kao otac. Svakog dana kada sam igrao fudbal, igrao sam ga za Arsenea Wengera. Želio sam na takav način da mu se odužim za sve ono što me je naučio o fudbalu. Slomit ću svoje noge i glavu za njega ako treba. Tretirao me kao rođenog sina. Ne želim da zadržim ovaj trofej, ova nagrada pripadanja upravo njemu. Hvala ti šefe", rekao je veliki Gerge Weah kada se obraćao Planeti i Wengeru tokom proglašenja za najboljeg igrača na svijetu.

"U prvi trenutak kada je Wenger stigao u Arsenal pomislio sam: 'Šta ovaj Francuz uopće zna o fudbalu? On nosi naočare i više mi lični na nastavnika iz škole. On neće biti jednako dobar kao George Graham. Govorio li on uopće engleski jezik?'", rekao je svojevremeno Tony Adams.

Itekako je govorio engleski jezik. Arsene Wenger, inače diplomirani ekonomist, je pravi poliglota. Francuz govori maternji francuski jezik, njemački, engleski, talijanski, španski, a pomalo govori i japanski jezik, na kojem se obratio publici onda kada je napuštao Japan, a spremao se da dođe u Englesku.

"Kažu da je Wenger inteligentan, da zna pet jezika? Mi imamo 15-godišnjaka iz Obale Slonovače koji isto zna pet jezika", rekao je svojevremeno Alex Ferguson.

Hiljade su priča koje je o Wengeru možda i najbolje ispričao Ray Parlour, bivši fudbaler Topnika, a navest ću samo jednu:

„U februaru 2001. godine smo gostovali na Old Traffordu kod Manchester Uniteda. Na snazi je bila velika kriza izostanaka zbog povreda na poziciji stopera, pa je tako Wenger bio primoran poslati odbranu u sastavu: Luzhny, Grimandi, Stepanovs i A. Cole.  Na poluvremenu smo gubili sa 5:1, a u tunelu mi prilazi igrač Uniteda, Dwight Yorke, i pita me: 'Odakle ste dovraga doveli onog stopera?' Arsene je počeo divljati po svlačionici što mu apsolutno ne stoji. Bilo je teško zadržati ozbiljnost, jedva sam se suzdržavao da ne puknem od smijeha jer sam ga prvi put u životu čuo da psuje. Pomoćni trener Pat Rice me presjekao pogledom koji je govorio: 'Nemoj se smijati. Samo to ne sada'", rekao je Ray Parlour.



Nakon 22 godine u samo jednom klubu, na klupi Arsenala, odlazi Arsene Wenger. U posljednjih 10-ak godina teško da je bio i sjena onog Wengera koji u svojih prvih 10 godina pravio nevjerovatne stvari sa Topnicima.

„Hvala na uspomenama, ali je vrijeme da se kaže ZBOGOM“, bila je najčešća parola koja se nalazila na tribinama Emiratesa svih ovih godina.

Čudno će biti gledati Arsenal bez Wengera na klupi. Svi se pitaju na šta će ličiti i kako će izgledati Arsenal kada ga preuzme neki drugi trener, a to bi trebalo da bude ozvaničeno još prije početka Mundijala u Rusiji.

Wengerov život u sjevernom dijelu Londona ima dvije priče. Onu najljepšu i onu najtežu. Prvih 10 godina kao bajka, a drugih 10 godina kao patnja. Uz sve to, tvrdoglavi Francuz zaslužuje posebno mjesto u historiji fudbala i odlazi kao najuspješniji menadžer Arsenala u historiji kluba. Spomenuti David Dein sa početka priče je rekao:

„Kada sam jednom prilikom Arsenea upitao šta će raditi nakon fudbala, on mi je odgovorio: 'Ništa! Umrijet ću vezan za fudbal. Kada odem na nebo i kada me Svevišnji upita šta sam radio, reći ću da sam pokušavao da dobijem fudbalsku utakmicu, a kada mi onda Svevišni kaže: 'Samo to?', reći ću: 'Pa, to je vrlo težak posao'“.

Odlazi najveći protagonist antineymarovskog tumačenja fudbala. Odlazi tvrdoglava francuska luda kojoj su sve svi smijali, a koja je bila na krovu svijeta. Odlazi ludi ogranak Cruyffovog totalnog fudbala i tvorac blitzkrieg engleske tiki-take. Odlazi Profesor. MERCI ARSENE!

Novinar: Haris Ahbabović