To je njegovo djetinjasto lice i onaj nevini pogled dječaka koji se valja po zaleđenim terenima Kristiansunda. Fudbal je bajkovita igra, a kada u glavi imate skrivene ideje Hansa Christiana Andersena, za koje ste davno mislili da su odletjeli u čarobni norveški suton, onda imate manire da budete nešto posebno, nešto bajkovito. Nešto andersenovski (namjerno sam naveo čuvenog danskog pisca bajki).

Ono što je Manchester United pružio u posljednje tri utakmice pod vodstvom Fergijevog zlatnog dječaka, unikatnog žetona za posebnu pjesmu na jukeboxu i zlatnog džokera neodoljivo podsjeća na najbolju škotsku čokoladu koja se proizvodila u glazgovskoj tvornici sa pečatom jednog jedinog i najvećeg - Alexa Fergusona. Možda Cardiff, Huddersfield i Bournemouth nisu tegovi po kojima se može procijeniti stvarna snaga jednog fudbalskog kolektiva, ali ono što je u tri utakmice odigrala klapa slavnog Gunnara sa zapada hladne Norveške se može porediti sa fudbalskom filozofijom, atraktivnošću i jednostavnošću koju je upravo preferirao rumeni i legendarni Alex Ferguson. 

Najveće tifoze kluba sa Teatra snova lako će vam ovih dana ispaliti samouvjerenu opasku da Manchester United pod vodstvom tog Fergijevog zlatnog džokera igra najljepši fudbal još od maja 2013. godine kada je najveći fudbalski um koji je ikada hodao Zemljom otišao u penziju. Sve je još uvijek rano, sve je još uvijek svježe, sve je još uvijek prefarbano, ali možda je ovo nagovještaj jedne lijepe fudbalske bajke, koja će prevazići i sve one napisane bajke, tamo negdje južnije, te otvoriti možda neko novo poglavlje u radničkom dijelu Manchestera.

Ali, šta se moglo tako drastično promijeniti u svega nekoliko dana nakon što je klub napustio Jose Mourinho? Nekoliko stvari, a za sada sve funkcioniše na sjajan način. Naravno, ima tu još mnogo posla za Solskjaera i njegove pajdaše, ali je napredak u prethodne tri utakmice u odnosu na onu tegobu koju je preferirao Mourinho neopisiv.

Kada igra Pogba, igra i United

Jose Mourinho nikako nije želio da se pomiri sa činjenicom da je Paul Pogba fudbaler kojem je striktno mjesto odmah iza napadača u ekipi. Upravo je taj sistem preferirao Max Allegri koji je Pogbi dao potpunu slobodu u igri, a što je Francuza kasnije katapultiralo prema Old Traffordu za ogroman novac koji se "doselio" u kasu porodice Agnelli na sjeveru Italije. 

Pogba je očito bio žrtva Mourinhovog defanzivnog, da ne kažem kukavičkog, sistema i kao takav nije mogao da pokaže svu svoju raskošnu lepezu fudbalske geometrije koju posjeduje u svojim nogama, ali prije svega u svojoj ludačkoj i rijetko shvaćenoj glavi koja je željna avantura. 

I to se naplatilo već nakon tri utakmice, tačnije nakon dvije. Paul Pogba je u posljednje dvije utakmice postigao čak četiri gola. Podsjećanja radi, u prethodnih 15 utakmica u ligi ove sezone Pogba je ukupno postigao tri gola, a kod Solskjaera je za samo dvije utakmice postigao čak četiri. Slobodarski duh koji Pogbu tjera na neobični ples po travnjaku lako je prepoznao Ole Gunnar i pustio svoju najveću zvijezdu da pleše i piše svoju poetsku pjesmu.


Igrači više ne igraju u grču

Jose Mourinho, koliko god bio genijalan trener, je vrlo težak čovjek i sa njim je veoma teško raditi. Znaju to sve velike zvijezde koje su radile sa Portugalcem od Ikera Casillasa, Johna Terryja, Waynea Rooneyja, Paula Pogbe, pa čak i samog Cristiana Ronalda. Dobro, ovaj potonji nije bio u nemilosti svog zemljaka, ali je znao često nailaziti na zidove nerazumijevanja čovjeka koji kada ima "pik" na nešto, teško da ga bilo ko na Zemlji može uvjeriti u suprotno.

Anthony Martial je, primjera radi, jučer zakasnio na trening. Dobio je dječačku lekciju od Solskjaera, ali je danas igrao u prvih 11. Psihologija koja te tjera da se sam zapitaš da li si budala. Mourinho je, primjera radi, istog Martiala optuživao za raznorazne sabotaže na travnjaku, pa se i sam nakon utakmica žalio novinarima da je Francuza stavio u igri samo zbog njih i da su oni krivci jer je tako odlučio.

Mnogo veću slobodu na terenu imaju i brojni drugi fudbaleri. Pogledajte samo kretnje Marcusa Rashforda i Andera Herrere u posljednjim utakmicama, a čak i gotovo pa prosječni Herrera u ovom formaciji i sistemu kojeg preferira Ole Gunnar Solskjaer izgleda puput neke mlade preteče Paula Scholesa.


Navijači u Solskjaeru vide Fergusonov duh

Kada imaš odličnog učitelja onda nije teško da budeš uzoran i sjajan učenik, a Ole Gunnar je to svakako imao u Alexu Fergusonu. Topli aplauzi koji dolaze sa svih krajeva Teatra snova nagovještavaju lijepe dane za navijače Manchester Uniteda koji, iz dana u dan, sve više vjeruju da je dovođenje Solskjaera bio dobar potez Eda Woodworda. 

Kamera sve više pokazuje Alexa Fergusona sa onim laganim osmjehom na licu, koji je tako nedostajao svima na Old Traffordu. A ono dijete sa nevinim pogledom i osmijehom... Upravo to dijete je pretvorilo kamene spavače i duhove Alexa Fergusona, zarobljenje negdje oko zidina Old Trafforda, u raspjevanog leptira na suncu koji razdragano pjeva na klupi Manchester Uniteda i neodovljivo podsjeća na svog strarijeg učitelja.

Svaki gol kojeg je United postigao u prethodne tri utakmice neodoljivo podsjeća na Fergusonovu dječiju igru i ples pored aut linije, pa bio on udarac Cristiana Ronalda sa 40 metara ili odbijanac na kojeg je naletio Wes Brown. Svaki gol se slavi kao da je prvi. Svaki gol se slavi kao da je posljednji. Svaki gol se slavi kao da je najbitniji. 

United napokon igra onako kako je uvijek igrao - napadački

United je pod vodstvom Solksjaera postigao čak 12 golova u samo tri utakmice, a "petarda" protiv Cardiffa u njegovoj prvoj utakmici bila je prva još nakon 2013. godine i odlaska velikog Sir Alexa. 

Manchester United, barem onaj kojeg pamtimo, je uvijek igrao napadački fudbal. Teško je bilo ekipi kojoj je u DNK zapisano da igra prema naprijed naređivati da igra destruktivnu verziju fudbala koju preferira Jose Mourinho. Taj DNK je usadio još pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka slavni Matt Busby. Treba dodati da veliku ulogu u ovoj rapsodiji ima i povratnik na klupu Uniteda i nekadašnji pomoćnik Alexa Fergusona, Mike Phelan.

Dakle, 12 golova u samo tri utakmice. Mourinho je u 17 utakmica postigao 29 golova. Svega 1,7 gol po utakmici, a kod Solskjaera za sada čak četiri gola po utakmici. Imao je United lagane protivnike i pod vodstvom Josea, ali se mučio, ako ciljate na to da su prethodne tri utakmice bili slabašni protivnici. U engleskom Premiershipu vam ni rođena majka unaprijed ne daje bodove, pa makar vam trebalo za života.

United sada ide u goste Newcastleu, a onda nakon pauze zbog FA Cupa (kući protiv Readinga) igra protiv Tottenhama. Neki bi rekli pravi ispiti tek slijede. Ovako kako trenutno igra United, teško da će se osjetiti zima ove sezone na Old Traffordu, a i mjesta koja vode u Ligu prvaka više nisu tako daleko.

Novinar: Haris Ahbabović