Ne postoji fudbaler kojeg sam se više bojao. Kada si navijač Arsenala, a zaluđen si tom budalastom dječijom igrom, teško ti je onda gledati utakmice svog tima ili onog kojeg simpatišeš dok na drugoj strani imaš takve krvoločne hijene koje su spremne da ti na glavu sruše stijenu i ne trepnu. Ne znaš odakle i kako, ali samo znaš da dolazi. "U srcu svakog čovjeka skriven je lav", kaže jedna turska narodna poslovica. U srcu Tita bio je čopor lavova, a on na čelu te žestoke karavane. Kao najsnažniji. Kao najhrabriji. Kao najsjasniji. Kao Tito, kako ga je majka redovno zvala. Kao najbolji. Kao Didier Drogba! Ovo je priča o najboljem napadaču kojeg je Afrika ikada vidjela. 

Osamdesetpeti je minut. Gledam još jedan u nizu derbija Chelseaja i Arsenala. Ne znam koji je po redu, ali znam da se dugo nisam radovao. Slobodan udarac na nekih 25 metara od gola Arsenala. Drogba uzima loptu. Ustajem, oblačim jaknu, pozdravljam se sa društvom, oni me u čudu gledaju zašto odlazim. Zatvaram vrata i samo čujem. Drogbaaaa! 3:0. Ne postoji igrač na Planeti koji je Arsenalu zabio više golova. Još se pitate zašto ga se bojim?

Kada je Robbie, koji vodi Arsenal Fan TV, nedavno zaustavio Drogbu na ulici i upitao ga zašto je zabio toliko golova Arsenalu u karijeri, Tito je samo slegao ramenima i nasmijao se. Uostalom, to bi bilo kao da pitate gladnog lava zašto je izabrao jedan komad mesa, a ne onaj drugi. Njemu je svaki isti. Svaki mu je identičan. Ne pravi razliku. Pojest će onaj koji mu prvi dođe pod zube. Nema biranja, nema razmišljanja. Lav si, nisi mamina princeza.

Baš kao i Didier Drogba. Ima jedan potpuno otkačeni gol kojeg je Drogba zabio Liverpoolu i koji u svega par sekundi na najljepši način opisuje čitavu Didierovu karijeru. Primanje lopte, eksplozivni okret, kratki pogled i BUM! To je to. Trči se prema navijačima, delirijum na stadionu, potpuno je**** ekstaza, komentator u transu. What a magnificent goal by Didier Drogba. Lav je ponovo postao krotitelj. Izvolite kupiti kartu, dođite na show, nećete se pokajati, jer ja sam Didier Drogba. Dobrodošli u moj čarobni svijet.



Didier Drogba nije nimalo imao lijepo djetinstvo. Uostalom, nije to neka izmišljena topla voda kada su u pitanju sva djeca koja odrastaju na tlu Afrike. Obala Slonovače je bila u potpunom ekonomskom kolapsu, a Drogbina porodica je, baš kao i gotovo svaka u Abidžanu, jedva sastavljala kraj s krajem. Hrane je bilo, ali ta spoznaja nije bila dovoljna da udovolji činjeničnom stanju da ćete svaki dan redovno jesti tri obroka. Nekad se možete zadovoljiti sa dva, nekada samo sa jednim. Život je nemirna rijeka koja te lupa od kamenje i nekada nemaš pravo na izbor. Jednostavno je tako i nemaš pravo na postavljanje pitanja. To je jednosmjerna karta bez mogućnosti prava na povratak. Doći će kasnije sve na naplatu, jedno po jedno, ali mnogo je godina do te bajke. 

Iako se godinama povlačila ta neka ustaljena priča da je Didier Drogba dobio nadimak po Josipu Brozu, to nije tačno. Nadimak "Tito" dala mu je njegova majka koja je Didiera rodila još dok je imala svega 16 godina. Inače, Tito znači "moj prijatelj", a njegova majka je to pojasnila riječima da joj je Didier bio upravo najbolji prijatelj kojem se uvijek mogla povjeriti za bilo šta. Svaki dan je majka plakala zbog svog Tita koji je bio kod ujaka u Francuskoj. Svaki dan, svaka suza, a dana na stotine. Svaki onaj gol kojeg je Tito postigao naplatio je kasnije sve te majčine suze.

Majka i otac su ga, kada je imao svega pet godina, ispratili na aerodrom kako bi ga poslali u Francusku. Znate tu roditeljsku odbrambenu ljubav koja podrazumijeva obezbjeđivanje djetetu najboljih uslova za život, a Abidžan nije bio lijep holivudski film sa sretnim završetkom. Majka i otac nisu imali novca da putuju sa petogodišnjim Didierom, pa su mu na leđa zalijepili naljepnicu na kojoj je pisalo "Didier Drogba za Michela Gobu". Michel je bio Drogbin ujak koji bi ga čekao u Francuskoj na aerodromu. Putnici u avionu su se pitali kakvi su, dovraga, to roditelji koji na takav način šalju svoje dijete u svijet. Majka nije mogla skriti suze, a to je rastužilo malog Tita koji se 35 godina kasnije i dalje sjeća suza svoje majke. Jednostavno, ne postoje suze koje te mogu više zaboliti od tih suza.

Michel Goba, Drogbin ujak, je igrao fudbal u jednom niželigaškom klubu u Francuskoj. Kada je Didier počeo da se ozbiljnije bavi loptanjem, počeo je kao desni bek, ali i tako terenski ograničen Tito je zabijao golove kao od šale, što je ljudima dalo do znanja da je Drogba rođeni golgeter. Pisao je pisma brojnim klubovima u Francuskoj, ali nije dobijao odgovor. Zamislite samo kako se osjećaju danas svi oni koji su ignorisali pisma mladog Didiera Drogbe, svega nekoliko godina prije nego što će postati najubojiti golgeter na Planeti. Pozvao ga je Le Mans 1998. godine i tu je sve počelo.



Još u danima dok je igrao za Le Mans, Tito je sanjao o utakmicama u dresu Marseillea, što se uskoro pretvorilo u javu, a onda se dogodio Jose Mourinho. Didier Drogba je uvijek napominjao kako je upravo Jose čovjek koji je od njega napravio to što jeste, dok je sa druge strane Portugalac uvijek isticao kako je upravo Drogba najbolji napadač kojeg je ikada trenirao, a trenirao je i velikog Zlatana, i velikog Eto'a i velikog Ronalda.

Sjećate li se one priče o krotitelju lavova? Didier Drogba je ušao u svlačionicu svoje reprezentacije 2005. godine, godinu dana pred Mundijal u Njemačkoj, pao je na koljena i zamolio svoju naciju:

"Molim vas ljudi, tako vam svega na ovom svijetu, zaustavite nasilje. Zaustavite rat!"

I šta mislite šta se dogodilo? Krotitelj lavova je pobijedio. Rat je bio gotov. Rat između opakog Sjevera i tvrdoglavog Juga je bio završen. Drogba je ujedinio vladine pristalice sa juga i pobunjenike sa sjevera. Tito je okončao krvoproliće u kojem je ubijeno preko 4.000 ljudi. Magazin "Time" ga je nakon toga prolasio jednim od 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu.

"Kada smo igrali prvu utakmicu nakon ujedinjenja zemlje i kako sam vidio do jučer zaraćene strane kako svi pjevaju našu himnu, gotovo sam zaplakao od sreće. Srce mi je tako jako lupalo. Bio sam najsretniji čovjek na svijetu", rekao je Drogba.



Zvali su ga Francuzi sa svih strana, ali Tito nije želio da na silu mijenja svoj identitet, tačnije nije želio da ga se odrekne po bilo koju cijenu ovog svijeta. Tito je bio najveći lav Obale Slonovače. Tito je bio najsjajnija zvijezda. Drogba je bio najveći sin afrički.

Od djeteta koje je patilo u siromašnim krajevima Abidžana, do zvijezde koja je zaustavljala ratove i fudbalom pobijedila svo oružje koje se "nakotilo" na Sjeveru i Jugu. Didier Drogba je bio šampion, ali onaj najveći - bio je šampion mira.

I dalje je tiha patnja Arsenea Wengera koji se svim i svačim kleo da ga je prvi zapazio u Francuskoj, ali je Roman Abramovič bio konkretniji i kupio je dragulj po vrlo povoljnoj cijeni, onoj koju danas ne možete vidjeti na ponudi. 

Zanimljiva scena dogodila se na jednom treningu kada je dijete, koje je pratilo trening, mahalo Drogbi. Drogba je mislio da dijete želi da se uslika ili da dobije autogram, a onda ga je malac nazvao "crnčugom". Drogba mu se obratio riječima:

"Vidiš, i ja imam srce kao i ti, ono kuca kao i tvoje, i ja imam dvije ruke kao i ti, i ja imam dvije noge kao ti, imam dva oka kao i ti. Između bijelih i crnih ljudi nema razlike. Obojica smo ljudi i svi smo isti i zaslužujemo isto poštovanje".

Dječak je počeo da plače i odletio je kod oca u ruke sa očima punim suza. 



I onaj gol protiv Liverpoola, i onaj slobodnjak protiv Arsenala, i onaj šut protiv Barcelone sa 80 metara, i onaj ludački pogled kada juriša prema golu, i onaj uzvik komentatora, sve. I ono psovanje pred kamerama dok ga Hiddink smiruje, dok psuje sudiju Ovreba. I onaj penal protiv Bayerna u finalu Lige šampiona. I onaj trzaj glavom malo ranije. I onaj pogled ka navijačima na tribini i oproštaj od njih.

Didier Drogba. Bio jednom jedan krotitelj lavova. Bio jednom jedan njihov prvak. Bio jednom jedan njihov šampion. Bio jednom jedan lav. Bio jednom jedan Tito!

Novinar: Haris Ahbabović