8.4.2020. 12:01
1
Smisao života u tri čina: Roberto Baggio. Fudbal. Babo sa puškom na leđima!
"Zaljubio sam se u fudbal kao što sam se kasnije zaljubljivao u žene: iznenada, neobjašnjivo, nesmotreno, ne misleći o bolu ili raskidu koji bi ta ljubav mogla da donese".

Ovako počinje jedno od najboljih književnih štiva koje sam pročitao u životu, a pročitao sam ga barem tri puta do sada. "Stadionska groznica" Britanca Nicka Hornbyja, svojevremeno best seller na Otoku. 

Vraćam se gotovo 26 godina unazad. Iz vremena korone u vrijeme rata u BiH. Vraćam se na vrele vjetrove kalifornijske Pasadene. Vraćam se na finale Svjetskog prvenstva u fudbalu iz 1994. godine u kojem su snage odmjerili stari znanci, Talijani i Brazilci. Karioke su lovile tada četvrtu titulu i prvu nakon 1970. godine kada su u finalu na Azteci pobijedili upravo Azzurre. Talijani su također lovili svoju četvrtu titulu, prvu nakon 1982. godine kada ih je do fudbalskog Olimpa, tada na Pirinejima, doveo sjajni Paolo Rossi. Da, isti onaj Rossi kojem je prijetila zatvorska kazna zbog namještanja rezultata u tada ozbiljno sumnjivom talijanskom fudbalu. 

Suton je, uveliko je ljeto. Romantična su vremena. Lagani povjetarac koji se i dalje, s vremena na vrijeme, pojavi iz čarobne lampe. Stari duhovi Pasadene i kultni repić koji se vijori na prokletim vjetrovima kalifornijskog sunca. 

Kakve ljubavne priče. Kada zavoliš fudbal zbog te romantike, ne možeš da ga preskočiš. U svim historijskim knjigama kada naiđete na romantiku naići ćete na Roberta Baggija. Naići ćete na čovjeka zbog kojeg sam se zaljubio u tu prokletu igru koja ti oduzima toliko dragocjenog vremena i koja nam danas, u danima kada se cijela Planeta bori protiv virusa korone, itekako nedostaje, pa smo zbog nostalgije i nepovratne uzajamne ljubavi počeli da se zadovoljavamo sa tadžikistanskim fudbalom. Uzima ti toliko vremena, toliko te puta smrtno ranio, krvariš, ali opet, nikako ne možeš bez njega.

Fudbal je surova ljubav koja te ranjava

Nekadašnji vlasnik milanskog Intera, veliki Massimo Moratti, je to objasnio na najbolji mogući način. Naime, nakon potpuno neočekivanog poraza njegovog tima, Don Massimo je ušao u svlačionicu, samo se nasmijao i podijelio igračima Intera novčane premije. Igrači su Dona gledali u potpunom čudu i brojni su pomislili da je skrenuo sa uma. Kako da nam sada daje novac kad smo upravo izgubili? A onda im je Moratti poručio:

"Ja sam zaljubljen u fudbal. Ja sam zaljubljen u Inter. A znate kakva je to ljubav? To vam je kao ona nemoguća ljubav, kao kada ste zaljubljeni u prostitutku, a i sami ste svjesni da od te ljubavi nema ništa. Eto, tako ja volim fudbal i Inter".

Zbog Roberta Babgija i prvog Mundijala kojeg se sjećam (i to vrlo dobro), sam se dobrano zaljubio u fudbal. Nisam bio neki talenat kao dijete da ga praktikujem uživo sa drugarima, ali ne moraš biti William Shakespeare da bi iskazao svoju ljubav djevojci koju voliš. Dovoljno je samo da govoriš ono što misliš i osjećaš. I upravo taj Baggio, taj čuveni genije i najlegendarniji repić fudbala me toliko puta nasmijao te 1994. godine, ali fudbal mi je nakon svog tog silnog veselja na kraju zabio nož u srce i po prvi put mi oduzeo život. Bilo je to upravo u maločas spomenutoj Pasadeni, onda kada je moj Baggio, isti onaj legendarni repić, promašio penal tokom serije penala u finalu SP u fudbalu, što je značilo da je Brazil postao prvak svijeta. Bio je to prvi put kada mi je fudbal slomio srce.

U svim tim silnim košarama sreće, sreće u nesreći, nesreće u sreći i same nesreće imaš toliko magičnih trenutaka koje ćeš pamtiti cijeli život. Postoji jedan trenutak iz mojih ranih dana zaljubljivanja u fudbal koji je veći i od Mundijala u Americi, i sve one radosti kada počinje nova utakmica nakon amerikarizirane fudbalske špice i albuma sa sličicama "USA '94", i svih silnih golova koje je Baggio dao Nigeriji, Španiji i ludim Bugarima. Trenutak koji je veći i od samog Roberta Baggija.

Rumuni i Šveđani

Struje smo imali, za razliku od većeg dijela zemlje koja je bila bez električne energije, što je u tom periodu bilo sasvim uobičajena pojava zbog ratnih okolnosti i konstantnih granatiranja. Utakmice do kasno u noć, iako je bilo i onih koje su se igrale u tom nekon "normalnom" evropskom, a potpuno nenormalnom američkom vremenskom periodu. Uostalom, samo zamisli prosječnog Amera kojem se igra nekakav sport za kojeg nikad nije čuo u 11:00 sati ujutro. Šalu na stranu, Mundijal u SAD-u do dana današnjeg je i dalje najposjećenije SP u fudbalu ikada. 

Svjetlost na kraju tunela u tim paklenim danima kada ne znaš šta ti sutra donosi bio je upravo fudbal. Osminu finala Mundijala sam, primjera radi, gledao sa rođakom i svim silama navijao protiv Karioka, Romarija i Bebeta. Ne znam zašto, ali nikada nisam volio Brazil, iako mi je i dan danas Ronaldo Nazario najbolji i najuzbudljiviji fudbaler kojeg sam u životu gledao. Uvijek sam mrzio Brazil, pa čak i kada bi igrali protiv Kineza, kao onomad u Koreji i Japanu, ja bih navijao za Kineze. Ne znam zašto je to tako bilo. Uvijek sam navijao protiv Brazila, ali sam bio radostan kao malo dijete što mogu da gledam Ronalda Nazarija.

Na dan utakmice Rumunija - Švedska (četvrtfinale) otac se vratio sa ratišta. Ponovo je bio negdje daleko od Visokog, mjesec dana ga nismo vidjeli, čuli, znali za njega. Uostalom, tako ti je u ratu. Neočekivano i nepoznato su hladni jorgan kojim se pokrivaš prije spavanja. Izmišljaš fiktivne događaje u duhu Alfreda Hitchcocka, pisma šalješ imaginarnim drugovima, nadaš se da će stići do njih, a u nekoj realnoj javi ne pređu ni kućni prag. 

Tako sam i ja pisao ocu ta neka ludačka pisma sa pregršt potpuno nebitnih informacija u kojima sam navodio posljednje aktivnosti komšiluka, ko me mrko i poprijeko pogledao, šta sam jeo prije dva dana i slično. U ratu i nisi bio svjestan toga da ti je otac kao rudar koji ulazi u rizičnu jamu koja prijeti svakoga časa da se sruši na glave rudara. Ne znaš da ti je otac kao onaj rudar iz Tule koji je upravo pozvan na dužnost da sačuva cijeli svijet kopajući kanale ispod Černobilske nuklearne elektrane kojoj je upravo eksplodirala jezgra. Dijete si, jebi ga, šta uostalom i možeš da shvatiš? U čemu i može da se sastoji cijeli tvoj univerzum i način razmišljanja u takvim okolnostima?

Smisao života u tri čina

Sjećam se okršaja Šveđana i Rumuna kao da je bio jučer (Švedska dobila na penale, Petrescu i Belodedici promašili penale za Rumune). Ali, sve to na stranu. Dolazak oca s ratišta je meni tada bilo finale Svjetskog prvenstva. Jer, ne postoji nijedan Romario, nijedan Bebeto, nijedan Mario Zagallo, nijedan Roberto Baggio, nijedan Gianluca Pagliuca koji ti mogu biti bitniji i veći od tog neočekivanog, potpuno nejasnog i neobjašnjivo sretnog trenutka kada na vratima, baš kao Olivera Kahna sa ogromnim rukama i koji zaključa sve prilaze svojim vratima, vidiš svog čuvara.

Babo u vojničkoj uniformi na vratima, sa tandžarom preko leđa, bio je sve u jednom. Bio je moj Georghe Hagi, Miodrag Belodedici, Georghe Popescu, Thomas Ravelli, Martin Dahlin, Tomas Brolin... Meni je moj babo, s puškom preko leđa na vratima, tada bio najbolji igrač Mundijala, fudbalski mag, prvak svijeta. 

U okolnostima u kojima se lomiš ovih dana da i sam sebi izmisliš neku zanimaciju kako bi zaboravio na cijelo ovo sranje koje se dešava oko nas, u očajničkom pokušaju da se izbjegne neizbježno, u namjeri da upumpaš još jednu litru krvi u svoj organizam i namjerno se posiječeš i gledaš kako krvariš, prisjetio sam se trenutka iz tog 10. jula 1994. godine. Teško da će do kraja svijeta za mene postojati jači trenutak, sa takvim mirisom sjećanja koje nosim sa sobom, zapakovanog u najljepši celofan i očuvanog u podsvijesti. Teško da postoji bilo kakva vremenska gumica koja može da ga pobriše ili barem malo izblijedi.

Ova borba sa koronavirusom me je samo dodatno podsjetila koliko sam zahvalan Bogu na tom malenom trenutku iz daleke 1994. godine. 

I ne znam da li smo tokom utakmice raspravljali o tome zašto Rumuni nose crvene dresove, a Šveđani bijele, kada su im, i jednima i drugima, uvijek tradicionalni bili oni žuti. Kao dijete to nisi mogao da shvatiš, ali si znao da nešto nije uredu. Ne znam da li smo raspravljali o tome kako je moguće da Rumuni onako "popiju" akciju koju je kasnije maestralno realizovao hladni Brolin. Znam samo da je junak te večeri bio Thomas Ravelli koji me je neodoljivo izgledom podsjećao na oca. 

Znam da sam proveo dva, tri nezaboravna sata družeći se sa ocem koji se vratio nakon jednomjesečnog izbivanja, a za nekoliko dana je morao nazad u svoj ratni F1 boks. Ali, nema veze. Odbranio je sve svoje penale u samo dva sata. A svi su šutirali. Svi! I niko nije mogao da mu zabije gol. Osvojili smo titulu. Prvaci smo svijeta. Dan donosi nešto novo, ali to nije bitno. Ostat ćemo upamćeni kao šampioni svijeta. Samo to je bilo bitno. Tada. Poslije. Uvijek. Zauvijek.

I to je smisao života. Smisao života u tri tako jednostavne stvari. Roberto Baggio. Fudbal. Babo sa puškom na leđima. Smisao života u tri čina!

Novinar: Haris Ahbabović

1
SOURCE PRIČE
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Impressum
T:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.