Situacija u državi nikad nije bila teža, no stanovnici ove države ponašaju se kao da je sve najnormalnije. Kao nikada ranije bavimo se trivijalnostima, praznivima Deda Mrazovima i porukama na bilbordima i onima oko tih bilborda i ispod njih. Treba biti iskren i priznati niti previše pohlepni ni za znanjem, ni za radom, nismo sposobni napraviti avion, lokomotivu ili mobitela, ali smo spremni do besvijesti svađati se oko gluposti i trivijalnosti. Sve do sljedeće krize, poplave ili neke od tragedija i onda se vratimo onome u čemu smo najbolji. 


Mi ovakvo kakvi jesmo nismo jedinstveni u historiji našeg roda. Naše ponašanje, plitkost, trapavost, sitničavost i i opsjednutost trivijalnostima imaju i svoj pandan u historiji. U Staroj Grčkoj postojao je grad Abdera, grad koji je imao i svoje umjetnike i političare i naučnike, no njegovi građani bili su sinonim za malograđaništinu, uspavanost i sporost u razmišljanju, opsjednutostst trivijalnim stvarima i sitničare. Grad se zvao Abdera  i nalazio se na sjeveru današnje Grčke. Danas se zove Avdira. 


Evo kako njemački pisac Kristof Martina Viland  opisuje Aberićane. Aberićani su  bili slobodni, otvoreni, vrijedni ali pomalo neobični ljudi, sa  jedinstvenim „ukusom“ za lijepo i društveno prihvatljivo. Kao i Bosanci, Abderićani su voljeli sport i muziku, voljeli su umjetnost  ali kič, i nisu  voljeli intelektulce, filozofe i naučnike, čak ni one najbolje među njima samima. Jedan od  onih koji je imao “sreću” da živi i radi u Abderi bio je jedan od najvećih intelektualaca Starog Svijeta, Demokrit.  On je vidio svijet, njegovi sugrađani nikada nisu vidjeli šta je iza prvog brda.



- Abderićanima nikad nisu nedostajale ideje; ali ideje su im rijetko pristajale uz onu priliku na koju su primjenjivane, ili bi nailazile tek kad bi prilika prošla. Mnogo su govorili, ali uvijek ni za trenutak ne promišljajući šta su htjeli reći, ili kako su to htjeli reći. Prirodna posljedica toga je bila da su rijetko otvarali usta a da ne kažu nešto glupavo. Na nesreću, ova loša navika protezala se i na njihove postupke; jer obično su zatvarali kavez kad bi ptica već bila izletjela. Ovo je na njih navuklo prijekor da su nepromišljeni; ali iskustvo je dokazalo da nisu bolje prolazili ni kad su promišljali. Kad bi načinili neku veliku glupost (što se prilično često dešavalo), to je uvek dolazilo otuda što su to hteli da učine suviše dobro; i kad su o pitanjima svoje zajednice držali vrlo duga i ozbiljna savjetovanja, uvijek se sigurno moglo računati s tim da će među svim mogućim odlukama izabrati onu najgoru… Vijećnica im je izgledala kao kakvo skladište, i neposredno pred dvoranom gdje su se pretresala državna pitanja imale su tezge sve prodavačice ljekovitog bilja, voća i jaja. Nasuprot tome, gimnazijum, u kojem se njihova omladina vježbala u hrvanju i mačevanju, počivao je na trostrukom nizu stubova. Mačevaonica je bila ukrašena sve samim prikazima vijećanja i kipovima u mirnim ili dubokomislenim stavovima…Lako je ocijeniti da je pri takvom stanju stvari u Abderi muzika morala biti veoma uvažavana. Svi u ovom gradu bili su muzikalni; svi su pjevali, duvali u frulu i svirali na liri. Njihovo učenje o moralu i politika, njihova teologija i kosmologija bili su sazdani na muzičkim načelima; čak su njihovi ljekari liječili bolesti tonalitetima i melodijama…U međuvremenu su priroda, slučaj i sreća udruženim snagama ipak jednom prilikom mogli postići da jedan rođeni Abderićanin dobije ljudski razum. Ali mora se bar priznati da, ako se tako nešto desilo, Abdera u tome nije ništa pomogla. Jer neki Abderićanin je po pravilu bio samo utoliko pametan ukoliko nije bio Abderićanin.  Okolnost koja nam bez po muke omogućava da shvatimo zašto su Abderićani najmanje cijenili onoga među njihovim sugrađanima koji im je u očima svijeta činio najveću čast  - pisalo je sredinom 18. stoljeća  u kultnoj knjizi o Abderićanima. 


O tome kakav smo mi to narod i kakvo je današnje bh. društvo razgovarali smo sa poznatim umjetnikom i zastupnikom u Skupštini KS Damirom Nikšićem. 


- Ne možemo to podijeliti na dvije različite kategorije To da se država raspada, a mi se bavimo Djeda Mrazom i nekim trivijalnim stvarima. Ono što se raspada jeste ustavni poredak, a ustavni poredak svakome garantuje njegova prava, a to je i da stavi Djeda mraza i čestita Novu godinu. To ljuljanje tih prava je jednako kao i dovođenje države u pitanje od strane Dodika. I u jednom i u drugom se radi o ustavnom poretku. Ovaj Ustav trenutno, svima, pa i meni trenutno garantuje sva ljudska prava i građanske slobode u koje spadaju politička prava, ali vjerska prava, vjeroisospovijest, pa čak i ateizam kao pravo na nevjeroisposvijest. U mojoj glavi sve je to uvezano. Vidio bih sve to kao jedan sveopšti napada na državu i ustavni poredak - kaže Nikšić

Šta ako se jednog dana probudimo i države BiH više ne bude, pitali smo ga? 



- Neke će države ovdje biti. Ja bih kao anarhista volio bih da na planeti Zemlji bude komad teritorije, koji nije država, jedna "nedržava." Svijet je politički podijeljeljen, sve su države i dobro bi bilo da postoji dio svijeta za ljude koji ne žele da žive u bilo kakvoj državi, ali to je utopija. Sve je to apsurdno...Jedan dio BiH će se probuditi u EU, a drugi dio negdje, ne znam će biti i s kim će biti. Ali prije nego što se probudimo u vezi države, trebamo se probuditi u vezi društva. Jer društvo je duboko podijeljeno i društvo je raspadnuto već dvadeset godina. Mi o tome nismo razmišljali i normalno je da je konzekvenca toga da se raspadne država jer nemaš jedinstveno društvo, nemaš integrisano i reintegrisano društvo, Aneks 7 nije proveden do kraja, niko to nije begenisao niti bendao od svih tih lokalnih vladara i despota, tako da mi nemamo jedno bh. društvo, nemamo jedno zajedničko društvo. Niko ne želi da se miješa. Pravo da vam kažem, niko ne želi da živi sa drugima, svi žele da žive jedni pored drugih, tako da smo etnoteritorijalno već podijeljeni. Ostane samo ono administrativno. U suštini administrativna podjela kakva god da je  trenutno, one ne mora stajati na putu društvu, da društvo bude cjelovito. Dovoljno je da je zemlja suverena, kakva god da je aminnstrativna podjela. Mi smo postkonfliktno društvo i postkonfliktna zemlja i imamo Daytonski ustav i daytonski dogovor i moramo to prihvatiti. Ovdje smo se doveli jer nismo prihvatili činjenične stvari, a to je  da je  društvo, ne atomizirano nego dezintegrisano. Kada imate dezintegrisano društvo kada niko ni s kim neće, to je gotovo. Kraj. Mi smo taj kraj davno poljubili. Mislili smo da to nije biti, da to država može održati društvo. Nije. Društvo održava državu - kaže Nikšić za Source.ba. 


Novinar: Kenan Bešlija