Edin Forto, premijer KS, dao je još jednu izjavu koju su njegovi protivnici jedva dočekali, te čak ido do toga da traže ostavku prvog čovjeka najbogatijeg kantona u BiH. 


"Sarajevo je nekada bilo centar rock i pop muzike, ali je to nestalo. Izgleda da su seljaci dobili rat. Urbana kultura umire. Sada je najpopularnija stvar ovdje turbo-folk. Mislim da je odvratno. Bili smo središte urbane popularne kulture, a sada smo središte ničega. Sad uvozimo kulturu iz Srbije i to ne najbolju. Ne želim zvučati pesimistično, u politici sam da promijenim stvari. Ali potrebni su nam saveznici."


Nije trebalo mnogo da se noge podignu i ljevica i desnica, premijeru a izjava nazvana je "sramnom",  kritike su išle čak do toga da Fortina izjava povezana sa devetim januarom, nezakonitim danom  entiteta RS. 


- Forto duguje izvinjenje Sarajlijama zbog sramnih izjava o našem gradu! Nakon sramnih izjava objavljenih u Guardianu, najmanje što premijer Edin Forto duguje građanima Sarajeva je izvinjenje. Umjesto da Sarajevo predstavi u najboljem svjetlu, što je njegova dužnost i obaveza kao premijera, Forto je u razgovoru za ovaj svjetski poznati medij naš glavni grad predstavio kao sredinu u kojoj, osim turbo-folka, „nema ništa“.

Tokom posljednjeg rata nisu „pobijedili ljudi sa sela“, kako je to kazao premijer Forto, s obzirom da se nije radilo o sukobu ljudi iz grada i ljudi sa sela već o brutalnoj agresiji koja je izvršena na BiH i stravičnoj četverogodišnjoj opsadi Sarajeva tokom koje je grad potpuno porušen, a 11.541 osoba ubijena. Posebno boli činjenica da je Forto na ovaj način predstavio Sarajevo baš na 9. januar, dan koji simbolizuje početak etničkog čišćenja koje je kulminiralo genocidom, te u danima u kojima smo svjedočili raspirivanju istih onih ideologija koje su četiri godine ubijale Sarajevo i BiH.

Sarajevo se itekako ima čime pohvaliti, što su, za razliku od Forte, prepoznale stotine hiljada turista koji svake godine posjećuju naš glavni grad i uživaju u sadržajima koji im se nude. Ukoliko Forto nije u stanju predstaviti Sarajevo onako kako taj grad zaslužuje, onda se treba povući sa premijerske pozicije - napisala je Jasmina Bišćević Tokić, zastupnica SDA u Skupštini KS, inače ljuti protivnik Forte i njegove vlade. 


Oglasila su se udruženja boraca, i poljoprivrednika, a povrijeđenim su se našli i Fortini koalicioni partneri, pa čak i članovi Fortine Naše stranke. 


- Da su u Sarajevu pobijedili seljaci od kakvog sam i ja soja bio bi to domaćinski red tamo. Nama ne treba ni stranka nit stranac da nas uči redu i poštovanju mi to posišemo u majčinom mlijeku. Pravi seljak nikad ne napušta rodni prag, slavu i komšije. Mi prvi se odazovemo kad treba branit rodni prag a i cijelu zemlju. Toliko o nama, ne miješajte nas s nehljebima - poručio je Češljić  - poručio je Forti Branko Češljić , društveni aktivista iz selja Haljinići kod Kaknja. 


Edin Forto zna najbolje šta je mislio u svojoj izjavi za ugledni Guardian, no i mimo bespotrebne halabuke oko izjave, za koju Fortini saradnici i fanovi kažu da je izvučena iz koneksta, u čemu možda i ima istine, ostaje problem sela i ljudi koji žive na selima. Taj problem nije od jučer, ni od prekjučer, on postoji vjerovatno otkako su preci Ilira doselili u ove krajeve prije 5000 godina i na brdima izgradili prve gradine, usput ratujući međusobno i pljačkajći sela nastanjena bespomoćnim stanovnicima Butmirske, odnosno Kakanjske, odnosno Vinčanske kulture, odakle su otimali stoku i žito.  Život na selu u BiH nije nikad bio ni lagan ni jednostavan, uvijek povezan sa neimaštom, bijedom, nerazvijenošću, strahom od pljačkaša i hajduka, te vlasti koja je uvijek od seljaka otimala kada bi joj se učinila prazna kasa. 

Selo Zloselo i drugi toponimi opštenarodne nesreće

– Niti je zemlja kao druge, niti su ljudi kao drugi! Zemlja je bijeda. Je li vam palo u oči kako se zovu naša sela? Reci im, Osmane!

– Zloselo, Blatište, Crni Vir, Paljevina, Glogovac, Gladuš, Vukojebine, Vučjak, Vukovije, Vukovsko, Trnjak, Kukavica, Smrdljak, Zmijanje, Jadovica...

– Eto! Sve čemer, sirotinja, glad, nesreća. A ljudi? Gadno mi je da govorim. A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda čudo što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni - piše  Meša  Selimović u romanu Tvrđava. 

Selo je u Bosni i Hercegovini simbol za siromaštvo, nekulturu, nerazvijenost, primitivizam, nevaspitanost i sve što ne valja u jednom društvu. Živjeti na selu u BiH znači biti građanim druge ili treće klase, biti životni autsajder, primitivac i neko ko je vrijedan svakog prezira. Nema gore uvrede u našem narodu od one kada nekoga proglasite ili etiketirate "seljakom." Seljak je negdje na pola buta između konja i majmuna, bukva,, tikva, trulež, opasan i nekulturan, grub čovjek, sklon krađi i prevari,osoba bez morala i pameti, neko s kim je bolje ne imati posla. Seljak nije čovjek, on je elementarna nepogoda koju treba izbjegavati u širokom luku. 

Bosna i Hercegivina ima mnogo društtvenih problema, jedan od njih je i problem sela, odnos selo -  grad, te kulturno, ekonomsko i infrastrukturno zaostajanje sela. Tim pitanje godina se bave i međunarodne organizacije u BiH. 

- Kakav je društveni razvoj u ruralnim područjima Bosne i Hercegovine? Gdje većina tih ljudi živi? Da li imaju poslove i pristojna primanja? Da li imaju odgovarajući pristup zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju?  Kako im je razvijena saobraćajna infrastruktura? Kakav imaju pristup uslugama i telekomunikaciji? Da li su uključeni u društveni i politički život? Koliko je poljoprivreda važna u ruralnom životu? Ovo su pitanja na koja ovaj osmi Izvještaj o društvenom razvoju pokušava odgovoriti. Neke preporuke izvještaja su specifične za ruralna područja, dok druge ističu važne korake koje bi država trebala poduzeti u korist i urbanih i ruralnih područja pitali su se sada već davne 2013. UNDP studije o selu i ruralnom razvoju u BiH. 


U njihovoj studiji pod nazivom "Ruralni razvoj u BiH, mit i realnost" izneseni su neki zanimljivi podaci. Evo nekih od njih. Podaci se odnose na 2013. 


Bosna i Hercegovina nije najruralnija zemlja u Evropi. Po tom pitanju više ljudi na slike živi u Crnoj Gori, Irskoj i Finskoj. 61 posto građana BiH živi na selu, dok 96 posto Crnogoraca živi izvan gradova. 


-Poljoprivreda je važna u seoskim zajednicama. Polovina seoskih domaćinstvaa vrlo malo ili nimalo se ne bavi poljoprivredom, a većina njima vrt sa povrćem. 36 posto seoskih domaćinstava proizvodi  hranu za vlastite potrebe, ali zarađuju malo novca od poljoprivrede. 13 posto seoskih domaćinstva mogu se smatrati "full time iili "part time" farmama, gdje proizvode znatne količiine hrane za tržište, ali dvije trećine njihovog dohotka dolazi izvan poljoprivrede. Manje od 1 posto domaćinstava može se klasificirati kao " komercijalne farme". 


Ukratko: Većina seoskih domaćinstava ne bavi se poljoprivredom, imaju samo vrt, posjeduju mala imanja od 1 - 3 hektara i poljoprivreda im donosi malo novca. Velike farme koje donose velike prihode su veoma rijetke u BiH.


U globalu, 6.6 posto prihoda seoskih domaćinstva dolazi iz poljoprivrede, samo 6.5 posto seoskih domaćinstava zarađuju većiinu svog prihoda sa svojih farmi. Čak i u zajednicama gdje dominira agrarna privreda, poljoprivreda je minoran izvor prighoda. Formalna zaposlenost u poljoprivredi veoma je niska, a većina posla besplatno obavljaju članovi porodica. Tako da poljoprivreda znači malo većini seoskih domaćinstava,  ali znači jako mnogo za manji dio njih. Ruralna područja BiH mogu biti agrarna u kulturnom smislu, ali ekonomski oni ovise o industriji, uslugama i državnoj pomoći. Seoska domaćinstva spadaju u dvije grupe: one koji zarađuju 200 do 400 KM i ovisi o pomoći države, uglavnom penzijama, te one koji zarađuju 800 - 1000 KM mjesečno od zaposlenja, poljoprivreda donosi zanemarljivo mali dio prihoda. 


- Poljoprivreda može dopriniijeti ekonomskom razvoj, ali ne može biti snaga koja će cijelu zemlju povući naprijed. 


-   Ljudi se užurbano se iz ruralnih u urbana područja, napuštajući zemlju i sela. Mi živimo u post -urbanoj eri gdje se ljudi vraćaju na selo. Ljudi se sele iz manjih gradova u veće centre, sa nešto manjim procentom napuštanja sela. 


U BiH procent seoske populacije opada za 10 posto u svakoj generaciji, što se istovjetne dešava širom Evrope. Tokom rata ljudi su gradova prešli na sela, gdje su moglu stvoriti bar neki prihod od poljoprivrede. 


Rat je uzrokovao značajna pomjeranja u populaciji, ali nema dokaza o intenzivijem krtetanju iz gradova na sela. 

Gradovi ne mogu više apsorbovati sve ljude koji dolaze sa sela. LJudi se doseljavaju relativno sporo, i gradovi imaju nižu nezaposlenost i veće plaće nego manja mjesta ili sela - oni imaju veću sposobost apsorbiranja radne snage nego sela. 


Gradovi nude  veće ekonomske mogućnosti, bolje i pristupačnije javne službe i raznovrsniji društveni život. Sela nude drugačiji kvalitet života. Cilj humanog razvoja trebao bi biti povećanje mogućnosti izbore, te bi ljudi mogli za sebe izabrati gdje bi živjeli i kao žele živjeti. 


Ruralna populacija je relativno starija nego ona u gradu, sa manjim udjelom ekonomski aktivnih. Nezaposlenost je visoka u cijeloj BiH. Zaposlenost i plate su najveće u većim gradovima u najmanje u manjim mjestima oko gradića. Seoska područja se nalaze između ova dva ektstrema. Seoska područja nude malo mogućnosti, iz visoku nezaposlenost i male plaće. 


Trećina stanovnika sela nalaze se u većem riziku od društvene isključenosti, jer jer nemaju završenu osnovnu školu (što je problem starije generacije)  ili nemaju nikakav izvor prihoda. Nezaposlenost je najveća u manjim mjestima, najmanja u velikim gradovima i na nekom srednjem nivou u selima. Ljudi u ruralnim područjima u u opasnosti od društvene isključenost, nejednakog pristupa javnim uslugama i na margini su političkog i društvenog života. Stanovnici sela su na većoj udaljenosti od javnih službi, uz poteškoće kao što vrijeme i i veći troškovi. Više od polovine stanovnika sela žive najmanje 3 kilometra od najbliže klinike, bolnice, poštanskog ureda ili banke. 


Ipak, ekonomsko propadanje manjih graova traži hitnu društvenu akciju. 


Siromaštvo je mnogo dublje i raširenije u ruralnim područjima. 24 posto seoskih domaćinstva smatra se sirpmašnim, u usporedbi sa 11 posto domaćinstva. Ekonomija BiH trebala bi se posmatrati ako jedan sistem, jer je najjača sa 100 000 i više stanovnika, najslabija u gradovima srednje veličine. Ruralne zajednice slika su i prilika ekonomske snage okolnih mjesta i gradova. Sve probleme Bosne i Hercegovine kao cjeline osjete i njena sela.

Najveći problem koja sputava razvoj jeste loša vlada: sporo donošenje odluka, neefikasan sistem komande, birokratija i korupcija. BiH je 98. mjestu kada je u pitanju birokratrija, 127  kada je pitanju "doing bussines", na 72 mjestu kada je u pitanju korupcija, i nalazi se ispred svake budeuće i potencijalne EU članicee, izuzev kada je pitanju korupcija, gdje je BiH 30 posto gora od prosječne članice. 


Problemi vlade dotiču se svakog aspekta života, sa brojnim primjerima kada je poljoprivreda u pitanju. Loše vlade predstavljaju velik balast za seoska područja, gdje ljudi moraju trošiti vrijeme i novac putujući u administrativne centre.


U UNDP studiji su ponuđena i rješanja za probleme sela: Smanjite ruralna područjai  proširite ekonomsku snagu gradova kroz poboljšane sisteme saobraćaja. Ovo se odnosi na glavne cestovna arterije, selektivno  širenje seoskih cesta, moderniziranje kamionskog saobraćaja i poboljšanje javnog prijevoza. Neka što više ljudi živi na sat vremana vožnje od važnijih gradova.  Obnovite gradove. Manji gradovi, sadašnje crne tačke imaju potencijal  da za okolna seoska područja stvore radna mjesta i okvir za njihove lokalne biznise. 


Pobijedite birokratiju i a natjerajte vladu da radi. Prioritete No1. za urbana i seoska područja jeste jačanje demokratije, poboljšanje fukcioniranja vlade, rezanje birokratije i okončanje korupcije. Broj procedura i dokumenata trebao bi biti prepolovljen. Stavite vladu u dodir sa ruralnim stanovništvom kroz online sisteme i lokalne pristupne tačke. 


Gore navedeno pisalo je u studiji UNDP -a o selima i seoskom stanovništvu u BiH iz 2013. Da se ova studija piše danas, mogla bi izgledati identično, sa  ponekom brojkom gore-dolje, uglavnom u negativnom kontekstu. Zbog konstantnih kriza, BiH tone u svakom smislu, te se baviti bilo kojim smislenim poslom osim politike. Sela su u jednako lošoj poziciji, ako ne i goroj. Šta bi rekle vlasti na ideju digitalizacije sela i uvođenje "online pristupnih tačaka" za komunikaciju poljoprivrednog stanovništva i vlasti? Vjerovatno bi se nasmijali i nastavili misliti na novac koji dobiju građani kroz poreze i doprinose. Ukratko,l vlasti u BiH, na svim nivoima, od općinskih do državnih nisu ništa uradile za poboljšanje života i poslovnog ambijenta u selima. Selo je i dalje bosanski gordijev čvor, i to sociološki, ekonomski i politički čvor, čije se problemi stapaju sa problemima gradova, pretvarajući društveno sivilo u crnilo. 


Ljudi napuštaju sela i odlaze u gradove, prodaju desetina duluma obradive zemalje, kuće, mehanizaciju, hektare šuma i sve što mogu prodati, te kupuju male percele zemlje na brdima oko većih gradova, tu  poluilegalno grade kuće i pokušavaju početi neki novi život. Zbog čega ljudi prodaju 100 duluma zemlje u Buturović polju ili  Olovu i kupe 400 kvadrata zemlje u Buća potoku, Blažuju ili na Kobiljoj glavi, nije teško pogoditi. Zato što se život u gradu isplati, prihod je siguran, od plate službenika u državnoj službi može se makar pristojno preživjeti, može  se podići kredit, bliže su škola, ljekar, banka i policija zlu ne trebalo. Na selima ostaje da živi onaj ko mora, čuvajući gorčine zbog osjećaja da je građanin drugog reda. Jer je seljak, vlasnik najgore etikete u našem narodu. 

Bogati i slavni žive na selu 

A ne mora biti tako. Građani BiH, bilo kao turisti, bilo kao radnici, dok prolaze kroz Sloveniju, Italiju, Švicarsku, Dansku, Francusku, Njemačku vide mnogo drugačija sela. Selu u zapadnoj Evropi su lijepa, bogata, uređena i infrastrukturno odlično pokrivena. Ne samo da sela u nama vrlo bliskoj Sloveniji imaju školu i ambulantu, nego imaju ni druge usluge i sadržaje koje kod nas nemaju ni veći gradovi: Kino, benzinsku pumpu, park, biblioteku, vatrogasce, bazen, biciklističku stazu, sportsku dvoranu, trgovinu i  brojne druge sadržaje. Još važnije, ljudi u njima su sretni i zadovoljni jer žive na selu i ne osjećaju se kao građani drugog reda, niti njih bilo ko upire prstom jer su seljaci. 


U zemljama kao što su Britanija ili Švedska, bogati i ugledni građani žive na selu. Članovi čuvene britanske kraljevske porodice žive na svojim idiličnom seoskim imanjima. Ultra bogati Paul Mc Carthney, nekadašnji pjevač Beatlesa živi na selu. Većina  hollywoodskih zvijezda, zapravo ne žive u zagađenom i prenapučenom   Los Angelesu, nego na svojim imanjima i rančevima širom Amerike. Porodica bivšeg američkog predsjednika Obame živi na jednom divnom seoskou imanje, u staroj kući od cigle. Angela Merkel, još dok je bila kancelarka, u svakoj slobodnoj prilici bježala je u svoju skromnu vikendicu u predgrađu Berlina, gdje je uzgajala mrkvu i krompir. 


Ako se Barack Obama, Angela Merkel i porodica britanske kraljice žive na selu, zbog čega se Bosanci i Hercegovci stide sela? Sve je do nas i da onoga što je u našim srcima i glavama. 


(Kenan Bešlija)