U našim medijima pažnju je pridobio 1996. godine nakon objavljivanja djela "Jedno zimsko putovanje ka rijekama Dunavu, Savi, Moravi i Drini ili pravda za Srbiju" u kome je, kako su kritičari prenijeli, koristio blage opise i izjave strahota koja su se dešavala na ovim prostorima. 

"Oni koji su bombardovali i koji su ubili hiljade ljudi, oni ne pripadaju ni Evropi ni planeti Zemlji", poručio je pisac Peter Handke u intervjuu za RTS, a povodom NATO bombardovanja Beograda.

"Svi su očekivali da počne bombardovanje, ali kad se to zaista dogodilo, to je bilo kao fikcija, kao da nije stvarno...Ali postalo je stvarno! Sjećam se svega. Bio sam na ulici, duvao je vjetar, i bila je neka tišna svuda okolo...", opisao je Handke svoje sećanje na 24. mart 1999. godine.


Odlazak na sahranu Slobodanu Miloševiću: 

Prvo je u periodu dok je još trajao rat na prostorima bivše SFR Jugoslavija napisao esej "Pravda za Srbiju". Tekst je prouzrokovao to da njegova predstava bude "skinuta" iz pa­ri­skog te­a­tra "Ko­me­di fran­sez".

Javnost je bila i više nego iznenađena prisustvom ovog pisca na sahrani Slobodana Miloševića.

"Mo­je pri­su­stvo na sa­hra­ni Slo­bo­da­na Mi­lo­še­vi­ća je pri­vat­na stvar", rekao je Handke svojevremeno.

Međutim, više od toga, javnost je šokiralo njegovo mišljenje o Miloševiću za koga je rekao da "uop­šte ni­je bio na­ci­o­na­li­sta, že­leo je da sa­ču­va Ju­go­sla­vi­ju", a govorio je i to kako  Milošević nije bio "balkanski diktator i kasapin".

Prije smrti Handke je Miloševića posjećivao i Hagu.

Prijateljstvo sa Miloševićem je, izgleda, učvršćeno i kada se on našao u Hagu, a Handke išao da ga poseti, po­što su nje­go­vi advo­ka­ti za­tra­ži­li da, even­tu­al­no, bu­de svje­dok od­bra­ne.

Na konstataciju da ga zbog njegovih stavova u Srbiji doživljavaju kao prijatelja, a da je u nekim društvima postao persona non grata on kaže da je tako rođen - kao persona non grata...

Mogu li onda persone non grata biti počastvovani nagradama poput Nobelove, danas u eri dostupnih informcija, u eri hiperprodukcije u svemu pa i u umjetnosti. Može li se negiranje, ako ne negiranje onda riječima "ublažavanje" ratnih zločina poput genocida u Srebrenici, ubijanja civila i uništenja prirodnih i nacionalnih blaga u svrhu nekih "velikih ideja" nagraditi. Bit će da može, a ne bi trebalo. Ničije. 

"Srbi nemaju pravo da pričaju svoju historiju, svoju priču u Holivudu. Jugoslovenski ratovi, rat Srba, Hrvata, Bosanaca, historija rata, sve su to kupili Amerikanci. Imate Angelinu Jolie i druge...to me je zgadilo", rekao je Handke na skupu "Beogradski kontrapunkt".

Danas je austrijski književnik proglašen dobitnikom Nobelove nagrade za književnost za 2019. godinu zbog, kako je navedeno u obrazloženju Švedske akademije "jezičke inovativnosti kroz pisanu riječ koja opisuje ljudsku marginalizaciju i unikatnost življenja".

O kakvoj li se to "jezičkoj inovativnosti kroz pisanu riječ" radi i može li se umjetnost pisane riječi svesti samo na "pisanu riječ" okoričenu u ma čiju knjigu, mimo uzimanja u obzir cjeloživotnog djelovanja samog autora. Može li se tekst posmatrati bez konteksta? 

"U putopisnom eseju pod naslovom 'Pravda za Srbiju', Handke je lirično i polumistično pisao o životu u Srbiji i Bosni usred brutalne srpske kampanje. Njegov žar nije umanjen nedavno završenom trogodišnjom srpskom opsadom Sarajeva. Tvrdio je da su muslimani sami iscenirali svoje pokolje u Sarajevu i da su za to krivili Srbe. On nije ni vjerovao da su srpski vojnici masakrirali hiljade muslimana u Srebrenici u ljeto 1995. godine", navodi se u "The Guardianovom" članku objavljenom prije više od 20 godina.

Ko je Peter Handke

Njegova majka Maria Handke, rođena Sivec (1920-1971) bila je Slovenka iz Koruške. Upoznala se s drugom ženom tada već oženjenoga oca, Ericha Schönemanna 1942., koji je bio stacioniran kao njemački vojnik u Koruškoj. Još prije Hadkeovog rođenja, majka mu se udala u Berlinu za Adolfa Brunu Handkea († 1988), njegovog kasnijeg očuha.

Odrastao je u Istočnom Berlinu i Griffenu. Prvo objavljeno književno djelo je publikacija Fackel (baklja) u izdanju katoličke škole za dječake u Tanzenbergu. Za vrijeme studija u Grazu pridružuje se književnoj grupi Forum Gradski park (Forum Stadtpark) i objavljuje u magazinu Manuskripte. Nakon objave njegovog prvog romana "Stršljeni" (Die Hornissen) u lijeto 1956, napušta studije da bi se potpuno posvetio pisanju.

Najpoznatije Handkeovo djelo je Golmanov strah od jedanesterca koje je kasnije preradio u scenarij za zapaženi istoimeni film Wima Wendersa.

Bit će da se Handke više priklonio svojim južnjačkim korijenima, ali i da ga je slijed izgubljenosti u tim vremenima djetinjstva sagradila i kao čovjeka i kao pisca. 

Prema književno-jezičkim standardima ne mogu suditi o njemu kao dobrom ili lošem književniku, veći i bolji književni analitičari su to več učini, ali zaista ponekad vrijedi "sudi čovjeku po odijelu"/sudi književniku prema vanumjetničkom (ne)djelu.

Prošle godine nije bila dodijeljena Nobelova nagrada za književnost zbog skandala koji je doveo do ostavki članova komiteta, povezanih s optužbama za vanbračne seksualne odnose i curenjem informacija. Nakon prošlogodišnjeg skandala Švedska akademija pokušava vratiti ugled. 

"Reputacija nam je veoma važna. Veoma je važno izbjeći ponavljanje takve situacije, jednostavno ne smijemo dozvoliti da se takvo nešto ponovi", rekao je izvršni direktor Nobelove fondacije Lars Heikensten.

Hoće li ovogodišnjom dodjelom Nobelove nagrade ova Akademija zaista vratiti ugled?

Pripremila: Lejla Trle