„Tačno ne znam koja sam generacija, sad da se izračuna, ali pisani dokazi kazuju da prvi put ovaj se zanat spominje vezano za našu porodicu 1822. godine u Defteru esnafa sarajevskih“, priča za Source.ba portal Muhamed Kalajdžisalihović.

Njegov zanat je danas rijetkost, kao što je rijetkost zanat našeg sljedećeg sagovornika, udaljenog tek tridesetak metara od Muhamedove radnje. Njegovo ime je Hajrudin Burek, a za sebe kaže da je jedini tucač kahve na Balkanu. Hajrudin je posao naslijedio od porodice svoje supruge.

„Ja sam počeo raditi 71. godine. Zamijenio svoju punicu, rahmetli Hediju, koja je zamijenila svog oca 65., a koji je počeo raditi sa ovom kahvom, sa ovim dibekom i ovom ćuskijom 1895. godine. Starije Sarajlije su ga poznavale pod Mušom i zvala se Mušina kahva. Sad će biti u martu 120 godina tradicija ove kahve, ovog dibeka i ove ćuskije i porodice koji su to radili“, priča Burek.

Moderna tehnologija, uvoz jeftinih proizvoda iz Kine, nije ugrozio zanate naših sagovornika u toj mjeri da čak i pomisle da napuste tradiciju koju godinama gaje.

„Smatram da je razlog izumiranja zanata jedna tvrdoća zanatlija i nedostatak akomodacije i prilagođavanja modernim tokovima. Evo, direktno za moj zanat, potrebno je gledati šta je moderno, šta bi bilo zanimljivo i onda pokušati da se to napravi, ali da ima nekakavnu nit, da ima nekakvo obilježje tradicije, da imamo nekakvo obilježje upravo tog zanata kojim se baviš“, smatra Muhamed i dodaje:

 „Jednostavno, građani Sarajeva su navikli da nosaju papuče. Bosanci i Hercegovci su navikli da nosaju papuče. To je dio naše tradicije, dio naše kulture i u jednu ruku stvar prestiža. Imate raznih papuča, imate koje su rađene mašinski, koje su rađene od nekih umjetnih materijala, ali imate recimo tradicionalnu sarajevsku papuču koja je rađena od najkvalitetnijih materijala, svaki vez je unikatan. Sam vez se veže šest do osam sati. To je stvar prestiža. Iz mog aspekta gledanja, Sarajevo ne bi bilo Sarajevo da nema, ne samo mog zanata, kazandžija, sarača... To je Sarajevo.“

Kaže se da zanati polako izumiru, ali Muhamed i Hajrudin ne brinu za budućnost svojih zanata.

„Ovaj sin je sa mnom već godinama. I on ima sina. Ako ne bude htio škole, evo mu dibek nek tuca. Biće mu sigurnije ovdje, nego u firmama, kakav je vakat“, smatra Burek, a sličan stav ima i Muhamed.

„To je stvar života, to je stvar ljubavi. Jedna uloga je na meni, kao što je bila uloga na mom ocu da nekako to prezentuje, da ja to zavolim. Ja ću isto tako da uradim nekako sa svojim pokoljenjima, ako Bog da, da i oni to zavole. Na kraju krajeva, koliko god to bilo lijepo, to je jedno breme porodične tradicije 200 godina. Ljudi se hvale sa 30 godina porodične tradicije. Ja imam 200 godina. Tako da u jednu ruku ja nemam jedno pravo. Ja dugujem to svim svojim prethodnicima, ocu, dedi, pradedi itd., da nastavim to, da se trudim, pa skoro sigurno mogu da kažem da će se oni tim baviti, namjestićemo mi to.“

Cijene proizvoda su prilagođene trudu koji je uložen u proizvodnju, ali prije svega kvalitetu.

„U formiranje cijene ulazi dosta parametara: materijali koji se koriste, cijene materijala i koliko ima ručnog rada. Imate mašinske vezove koji su jeftiniji. Dok s druge strane imate tu sarajevsku papuču ili aladinku papuču, gdje se stvarno radi ručno, gdje je potrebno da ona bude unikat i svaki par je unikat. To ipak iziskuje jednu određenu pažnju, jednu koncentraciju i nekakvu maštovitost. Treba to napraviti unikat. Potrebno je dva do tri dana da bi se to uradilo. U biti dva do tri dana je potrebno za jedan par“, objašnjava Muhamed.

Hajrudin Burek nam je objasnio kako tuca kahvu, a nakon toga i kako se pravilno pije kahva.

Nakon što je kafa pripremljena, vrijeme je za degustaciju i to po strogim bosanskim propisima.

Ovi zanati su dio naše tradicije, našeg identiteta. Bosna nije Adidas ili espresso, Bosna je smještena u ovih nekoliko kvadrata svake baščaršijske zanatske radnje. Ako izgubimo te zanate, te tradicije, izgubićemo i svoj identitet.

Novinar: Nedim Pobrić
Snimatelj i montažer: Ermin Ljumić