Željeli smo provjeriti da li zaista postoji uporište zasnovano na činjenicama u pojedinim tvrdnjama koje smo mogli čuti na početku videa.

Konstatacija da Neletu Karajliću, koji je u Al Jazeerinom dokumentarnom filmu o Nadrealistima izjavio da je Sarajevo napustilo 200.000 Srba, matematika i demografija nisu jača strana rezultat je podatka sa popisa stanovništva da je u Sarajevu živjelo 157.143 građanina srpske nacionalnosti. Dakle, mnogo manje od pomenutih 200.000.

Najprije ćemo se pozabaviti brojkama, teritorijalnim uređenjem, a zatim i u uzrocima manjeg broja srpskog stanovništva u Sarajevu.

Sarajevo se pri popisu '91. sastojalo od deset opština.

Općina Centar 16.631
Općina Hadžići 6.362
Općina Ilidža 25.029
Općina Ilijaš 11.325
Općina Novi Grad 37.591
Općina Novo Sarajevo 32.899
Općina Pale 11.284
Općina Stari Grad 5.150
Općina Trnovo 2.059
Općina Vogošća 8.813

Već u drugoj polovini iste godine se opština Pale otcijepila od Sarajeva, što po automatizmu znači 11.284 građana srpske nacionalnosti manje. Danas dio teritorija nekadašnjih gradskih opšina pripada susjednom Istočnom Sarajevu, gdje, prema nekim procjenama, živi oko 90.000 stanovnika.

Vratićemo se u 92. godinu, odnosno početak iste. Postoje tvrdnje da je već u tom periodu, prije samog rata, došlo do odljeva dijela srpskog stanovništva.

„Ja znam slučajeve kada su pojedini Srbi, bilo da su u raznim javnim službama, upravama itd., tražili od svojih šefova plaćeno odsustvo 15-20 dana jer su im vjerovatno rekli da će Sarajevo biti pod kontrolom JNA za 15-20 dana. Znam takve primjere i slučajeve i tako dalje“, tvrdi u razgovoru za Source.ba portal Omer Ibrahimagić, profesor na Fakultetu političkih nauka Sarajevo.

Ove tvrdnje je teško  pretvoriti u statistiku, pa ćemo nastaviti dalje, do perioda opsade Sarajeva, u kojem je ostao značajan broj srpskog stanovništva.

„Na teritoriji koju je kontrolisala Armija BiH, ovdje u Sarajevu, bilo je negdje oko dvadesetak hiljada građana srpske nacionalnosti“, tvrdi Miladin Vidaković iz Srpskog građanskog vijeća – pokret ta ravnopravnost.

Tih dvadesetak hiljada je, kako ocjenjuje naš sagovornik, živjelo u istim uslovima kao i komšije drugih nacionalnosti i značajan su dio tužne statistike smrtno stradalih.

„Oni su bili u ravni sa svim građanima drugih nacionalnosti u ovom gradu“, objašnjava Vidaković.

Dakle, poenta je da su Srbi koji su ostali u Sarajevu bili žrtve opsade baš kao i komšije Bošnjaci i Hrvati. I oni su ginuli sa komšijama, i oni su tražili izlaz iz grada kao i komšije Bošnjaci i Hrvati, i oni su i branili grad. Zatim dolazimo do kraja opsade, odnosno potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i perioda reintegracije.

„Kada je odlučeno da Sarajevo ostane pod vlašću RBiH, da su sami najviši političari Republike Srpske insistirali da prije predaje tih općina sarajevskim vlastima, da su najviši politički rukovodioci RS-a bivali na čelu kolone izlaska Srbe iz Vogošće, sa Ilidže, iz Hadžića, iz nekih dijelova Sarajeva. Kompletno Novo Sarajevo do Miljacke bilo je pod kontrolom Srba, zatim neki dijelovi Novog Grada, kao što je Rajlovac, bili su pod kontrolom RS-a“, objašnjava profesor Ibrahimagić, a Hadžiće kraj Sarajeva je 1995. godine napustio i Vidomir Banduka, koji danas živi u Bratuncu.

„Živio sam u Hadžićima. Tamo sam i rođen, tamo sam živio i radio i živio sam do 95. kada je potpisan Daytonski sporazum, kada su svi Srbi sa tih prostora napustili Sarajevo i tako sam se i ja preselio ovdje u Bratunac. Sarajevo smo napustili zbog toga što je tadašnja procjena bila da nismo bezbjedni, da je to bilo tek po okončanju rata. Moje lično mišljenje je bilo da kod mnogih nije bilo volje da mi ostanemo“, tvrdi Banduka, a o vremenu reintegracije nam je govorio i Miladin Vidaković.

„Vi znate da je od pojedinaca, pa i organizovane vlasti u tadašnjoj RS, bilo javnih poziva da se napuštaju te sredine u kojima su živjeli Srbi, a ti teritoriji su bili pod kontrolom vojske RS. Ti pozivi sasvim sigurno da su kod ljudi, i onog dijela koji je bio časno angažovan čak u vojsci RS i običnih građana, da je izazivao strah i potrebu da krene sa onim sa kojim je dijelio taj ratni period“, tvrdi on.

I Jovo Janjić je za vrijeme rata boravio na teritoriju pod kontrolom vojske Republike Srpske. On, za razliku od svojih komšija, nije napustio Ilidžu.

„Nisu mogli ni ostati oni koji su napravili neke incidente, da ne kažem i teže neke stvari, ili pokrali tuđu imovinu. Oni logično nisu ni mogli ostati jer su se bojali nekog zakona. Naravno da su onda oni vršili pritisak na one ljude koji su čisti bili i nisu trebali da se boje jer nisu ništa, osim što su bili borci, nešto ružno radili. Onda i ovo, ova sama politika da se ima svoja republika, Republika Srpska, da je ona homogenija, da se svi Srbi presele u nju, da u njoj žive, kako bi ona imala više smisla.“

Vršeći pritisak na Srbe da napuste teritorij koji je Dejtonom pripao Federaciji, građanima se obećavalo sve i svašta, pa i izgradnja „većeg i ljepšeg Sarajeva“.

„Bilo je priča da će se izgraditi grad bolji nego ovaj maltene. Ako nema vode, dovešće iz Drine. Bilo je nekih nebuloza, ili tunel kroz Lapišnicu 16 km. To je stvarno nerealno, ali je bilo. Nosili su i makete tog novog grada, pokazivali nama itd. Međutim, svi ti tadašnji ratni načelnici koji su se razbježali po RS-u, svak je svoje stado htio da povede sa sobom, od Bratunca, Bijeljine, Višegrada, Trebinja itd“, prisjeća se Janjić.

Postojale su, tvrdi Janjić, i izjave sa druge strane, koje nisu ohrabrivale Srbe da ostanu u svojim kućama.

„Jednu koju su Srbi zapamtili kao jednu prijetnju, rahmetli Alija Izetbegović je izjavio da ne može niko ostati ko je pušku nosio, a nema kuće koja nije imala nekog borca. To su ljudi smatrali da ne može niko ostati. Druga, tadašnji ministar vanjskih poslova, on je otprilike izjavio da djeca koja su viđena na mitinzima neće moći ići u školu. Mislim da je to bilo malo ishitreno i nekontrolisano. Kod Srba je to bilo nešto značajno, kao znak neke prijetnje ili da se ne ostane itd“, objašnjava on.

Nakon odlaska, uslijedio je period stvaranja uslova za povratak, na kojem čelnici Republike Srpske posebno insistiraju, tvrdeći da, za razliku od Bošnjaka, za Srbe u Sarajevu nema mjesta.

„Srbi koji su ostali radno sposobni, odmah iza Daytona, oni su imali neke šanse, pogotovo u državnoj službi. Recimo, svaki službenik Općine Ilidža je mogao doći na posao i ostali su. Međutim, kako je odmicalo, sve je nestajalo radnih mjesta jer je bila privatizacija. Ljudi se nisu mogli vratiti na svoja radna mjesta, čak ni Bošnjaci, a kamol onda da dođu Srbi“, objašnjava Jovo Janjić, a generalnu ekonomsku situaciju kao problem ističe i Miladin Vidaković.

S obzirom da je vlast RS zabrinuta zbog nezposlenosti Srba koji žive u Sarajevu, logično je, da će oni imaju poseban položaj kada je zapošljavanje u državnim institucijama u Sarajevu u pitanju. Međutim, naši sagovornici tvrde da tako nije u praksi.

„U zajedničke institucije pretežno dolaze Srbi iz Istočnog Sarajeva jer su u tim organima političari iz Republike Srpske i oni sa sobom vode svoje šofere, službenike itd. To je ustvari neko licemjerno ponašanje jer se sve tvrdi da se ne može zaposliti u gradu, da nemaju Srbi šanse, ali svak dovuće svoje, tako da su znali autobusi dolaziti na posao sa Pala, a recimo Srbi sa Ilidže ili Grbavice nisu imali šanse da se zaposle u tim organima“, tvrdi Jovo Janjić, a s njim se slaže i Miladin Vidaković.

„U strukturama i institucijama BiH zaposleni su uglavnom Srbi koji dolaze iz Republike Srpske, zbog toga što, nažalost, stranačka podjela, koja je sada postala suviše izražena, obezbjeđuje da stranke koje su na vlasti u državi tako zapošljavaju i ljudi koji su skloni, članovi ili familije ljudi iz stranke koja je na vlasti. Tako da Srba iz FBiH u državnim organima imamo zaposleno vrlo mal, gotovo minimalan broj. U organima Federacije i kantona ima, a pogotovo u vladama jer to je obezbjeđeno Ustavom i aktima koji regulišu formiranje i rad vlada.“

Zanimalo nas je gdje se nalaze predratni građani srpske nacionalnosti.

„U zadnje vrijeme tendencija ovih koji prodaju imovinu, najčešće se zadržavaju u Istočnom Sarajevu ili u nekim drugim dijelovima RS-a. Ima ih po Bijeljini, Trebinju, Višegradu itd, na ovim istočnim dijelovima RS-a. Ima jedan dio i u Srbiji, a najsrećniji su oni koji su otišli van BiH. Ima ih po Kanadi, Americi, Njemačkoj, skandinavskim zemljama i svugdje“, objašnjava Janjić.

Većina tih koji su otišli, a koji se još uvijek nisu vratili, nemaju ni namjeru da to urade.

„Najveći dio tog stanovništva, ovo što je otišlo van teritorije bivše zajedničke države, nije se ni vratio. Taj dio, a to je veliki dio porodica, objektivno nije ni očekivati neki značajniji povratak, niti je ostvaren“, dodaje Vidaković, a Vidomir Banduka također nema namjeru da se vrati u Hadžiće.

„Ja i dođem dole i odem. Mi dolazimo organizovano prijevoz, pa dođemo. Dođemo tu i za vjerski praznik. Nemamo nekih problema i sve je to maltene, kako bih rekao, turistički, želja da se vidi rodni kraj i ništa više.“

Neki sa prijeratnom sarajevskom adresom prebivališta su se vratili, poput Veselina Vlahovića Batka koji je trenutni dom pronašao u pritvorskoj jedinici Suda BiH, a neki su radije odabrali Scheveningen za svoj dom. Oni koji su se vratili, tako barem tvrdi Jovo Janjić, nisu imali negativna iskustva.

„Ja, pravo da vam kažem, lično niti jedan nisam doživio pritisak. Čak sam imao jako prijatnih susreta od mojih bivših kolega sa posla ili poznanika sa posla koje sam ranije znao prije rata. Teško je to nekome objasniti. Svak misli da ja to nekome pravdam, ali to je zaista tako bilo.“

Do objavljivanja zvaničnih podataka iz posljednjeg popisa stanovništva, broj Srba koji žive u Sarajevu je još uvijek u domenu spekulacija.

„Pretpostavljamo, na osnovu tih pokazatelja koje imamo, nekih evidencija, kontakta sa ljudima srpske nacionalnosti, da imamo danas u Sarajevu između 25 do 30 hiljada, u FBiH negdje 60 hiljada građana srpske nacionalnosti. Znamo da neki drugi iz različitih razloga kalkulišu sa mnogo manjim podacima i brojevima. Mislim da oni nisu tačni i da su ova naša saznanja koja imamo kroz našu dugogodišnju aktivnost puno tačnija“, tvrdi Vidaković.

„Kada bude sređena statistika popisa stanovništva, ova najnovina od 2013. godine, onda će se vidjeti da je veliki broj Srba iz Sarajeva ostao na području Sarajeva, ali na onom području Sarajeva koji je pripao Republici Srpskoj, a to su Pale i dio Trnova, koji su bili u sastavu Grada Sarajeva“, smatra, s druge strane, profesor Ibrahimagić.

Umjesto licemjernom prozivanju i izvrtanju činjenica, politički zvaničnici bi se zaista trebali okrenuti ka stvaranju boljih životnih uslova za sve ljude, Bošnjake, Hrvate, Srbe, Jevreje, Rome i ostale.

Novinar: Nedim Pobrić
Snimatelj: Alen Alilović
Montažer: Emir Preljević