Pucnjava se dogodila u 16:30 sati na parkingu u ulici Malta, a napadač je pobjegao u BMW-u. Ranjeni Arnautović je zadobio povrede na predjelu obje natkoljenice, lijevog koljena i lijeve podlaktice. Napadač je ispalio najmanje četiri hica.

„Radeći na rasvjetljavanju ovog krivičnog djela, policijski službenici su došli do saznanja i identificirali osobu koja je navjerovatnije upotrijebila oružje, te za njom intenzivno tragaju“, izjavio je glasnogovornik MUP-a Kantona Sarajevo Irfan Nefić.

Nova pucnjava je samo jedna u nizu u našem glavnom gradu. Iako nam iz MUP-a Kantona Sarajevo tvrde suprotno, sigurnosna situacija u Sarajevu nije na zadovoljavajućem nivou. Novi ministar unutrašnjih poslova KS Predrag Kurteš je u posljednjem intervjuu za Source.ba portal izjavio kako je normalno da se u Sarajevu dešava više krivičnih djela uzimajući u obzir veći broj stanovnika u odnosu na ostatak FBiH. Tako je naveo podatak da se od 20.000 krivičnih djela koji se na godišnjem nivou zabilježe u FBiH, polovina dogodi u Kantonu Sarajevo.

Kako bi pokušali ustanoviti da li je „normalan“ broj krivičnih djela u Sarajevu s obzirom na broj stanovnika, uporedit ćemo poznate podatke sa onima iz glavnih gradova susjednih država.

Na godišnjoj konferenciji za medije, koja je održana u januaru ove godine, komesar MUP-a Kantona Sarajevo Vahid Ćosić izjavio je da je tokom prošle godine prijavljeno 189 krivičnih djela protiv života i tijela.

Zagrebačka policijska uprava, s druge strane, u 2014. godini bilježi 423 kaznena djela protiv života i tijela.  Sudeći prema ovim podacima, u Sarajevu se dogodi više od dvostruko manje krivičnih djela protiv života i tijela u odnosu na Zagreb. Međutim, uzimajući u obzir ranije pomenuti broj stanovnika, statistika nam ne ide baš tako na ruku. Naime, prema preliminarnim podacima, u Kantonu Sarajevo živi 438.443 stanovnika, dok u Zagrebu živi 795.505 stanovnika. Procentualna razlika između broja krivičnih djela protiv života i tijela je gotovo identična procentualnoj razlici broja stanovnika.

Kada su ubistva u pitanju, u Kantonu Sarajevo ih je u 2014. godini zabilježeno sedam. S druge strane, u Zagrebu ih je zabilježeno šest. Vodeći se logikom uticaja broja stanovnika na broj krivičnih djela, u Zagrebu se, koliko god to banalno zvučalo, „trebalo“ dogoditi 15 ubistava.

Prema pisanju beogradskih medija, u prvih 11 mjeseci 2014. godine se u tom gradu dogodilo 21 ubistvo. Ako ćemo tu brojku uzeti kao relevantnu i konačnu kada je 2014. godina u pitanju, te uzimajući u obzir broj stanovnika, Sarajevo je ipak „ispred“ Beograda po statistici ubistava.

Na široj teritoriji Beograda, prema podacima iz 2011. godine, živi 1.659.440 stanovnika, što je 3,8 puta više nego u Kantonu Sarajevo. Vodeći se logikom uticaja broja stanovnika i na taj segment, u Beogradu se „trebalo“ dogoditi 26 ubistava.

Novi Sad ima 385.131 stanovnika, a u prvih 11 mjeseci je u tom gradu, prema pisanju srbijanskih medija, zabilježeno osam ubistava, pa taj grad ima negativniju statistiku u odnosu na Sarajevo.

U Kantonu Sarajevo je zabilježeno 11 pokušaja ubistava u 2014. godini, dok zagrebačka policija bilježi 44 pokušaja. U tom segmentu smo „bolji“ od glavnog grada zapadnih nam komšija.

Podaci za 2014. godinu možda otkrivaju i srž problema kada je kriminal u Kantonu Sarajevo u pitanju. Naime, za izvršenje djela prijavljeno je 2.966 lica, od kojih je 1.936 povratnika, što je 65,3 posto. To, dakle, dokazuje da sankcije nisu adekvatne i ne djeluju rehabilitacijski na počinitelje.

U Zagrebu je zabilježen 171 slučaj nanošenja teških tjelesnih povreda, dok je u Sarajevu zabilježeno 106 istih djela. Uzimajući u obzir omjer broja stanovnika, Sarajlije se mnogo lakše odlučuju za nanošenje teških tjelesnih povreda. Ranije pomenutom neobičnom logikom uticaja broja stanovnika na broj krivičnih djela, u Zagrebu se „trebalo“ dogoditi oko 220 slučajeva nanošenja teških tjelesnih povreda.

Suha statistika, bez uticaja ostalih faktora, vjerovatno ne može biti sasvim relevantna kada je poređenje sigurnosne situacije u gradovima regije u pitanju, ali može predstavljati svojevrsni indikator u nastojanjima da napravimo „gradaciju“ sigurnosne situacije u najvećim gradovima bivše nam države.

(Nedim Pobrić)