Tako muškarci funkcionišu. Ako vam nešto treba, recite direktno.

Kao što sam jednom direktno rekla, nježno i ljubazno, svom mužu: “Kupi mi parče pice, sok od pomorandže i sladoled. Hoću picu, sok od pomorandže i sladoled.”. Jasna, razumljiva želja.

Bilo je sve u redu, otišla sam da pogledam i izaberem željeno. I lagano ga uzela pod ruku. Nevažno što se ispostavilo da je to bio potpuno nepoznat muškarac u istoj jakni kao i kod mog supruga. Još se složio da mi kupi sve. Iako se iznenadio, naravno. “Naravno,” kaže on, “u čemu je stvar? Možda želite još i pitu od višanja?” Izvinila sam se, naravno. I oboje smo se zasmijali.

Ali ovo je pravi pristup stvari. Jasno izložite svoj zahtjev ili želju.

Nije bez razloga Bern pisao da čak i alkoholičaru, umjesto složenih primjera i analiza postupaka treba jasno reći: “ne pij!”. To bolje radi.

I umjesto desetak pitanja poput: “Da li me voliš?” bolje je jedan put jasno reći: “voliš li me”.

Možda je uzaludno nadati se da će muškarac po našem nezadovoljnom licu i oštrim pokretima pogoditi uzrok. I ispravi to. Ili po nejasnim nagovještajima, zaključiti da nam nije odavno ništa poklonio.

Moguće je, naravno, da se naš zahtjev neće ispuniti. Događa se. Ali se barem može izbjeći naporna igra sa nezadovoljstvom i razočarenjem: “On me uopšte ne razumije”.

Recite direktno. Razumjeće.

I kupiće komad pice, ako je potrebno. Ili neće kupiti – ali tada se možete obratiti nekom drugom. Što se takođe može direktno reći.

(Alen Avdić)