Graciozan hod, večernja haljina, uvijek je Blanka znala s tim proslavama za najbolje. Tako je bilo i s još jednim izborom za najbolju sportašicu Dalmacije (organizacija Slobodne Dalmacije). Bronzana iz Rio de Janeira, nije bilo upitnika…

“Koji mi je ovo put da sam najbolja u Dalmaciji, šesti ili sedmi”, nehajno je upitala.



Pedantni kolega Joško Elezović došao je do broja dvanaest.

“Nikad ne dosadi biti najbolja, to je dobro”, nasmijala se.

Pogledala je trenutak prema nazad, prema danima koji su nudili bol i neizvjesnost.

“Jako teška godina, dugo sam se oporavljala od stresa, koji je prethodio i koji se dogodio u samom Riju. Ovo je za mene bila jedna o najtežih godina u životu. Zato sam sada opuštena, ne žurim se nikuda, ništa ne moram loviti. Niko mi nije za vratom, što je ugodna promjena u odnosu na prijašnje godine”, kazuje Blanka.


Drama u Riju

Dok se njezin film vrtio tamo po augustu 2016. godine, mi smo otišli prema naprijed. Šta očekuje od 2017. godine?

“Odustala sam od planiranja. Ono što je u kalendaru je SP u Londonu, voljela bih biti dio te priče”, rekla je Blanka.

Podigla je pogled prema gore, zamislila se na trenutak.

“Sve što ima i što jesam je čisti Božji dar. Zahvaljujem mu što me trpio sve ove godine i što mi je poklonio ovu bronzu sa Olimpijskih igara protiv svih izgleda. Ponosna sam na ovu godinu iz koje sam izašla stabilnija kao osoba i sportašica”, kaže Blanka.

Ono što je napravila na Olimpijskim igrama spada u red onih nezaboravnih sportskih čuda.

“Imala sam jedno i pol takmičenje, u Riju i ono u Splitu. Da mi je neko prije pet godina kazao da ću na Olimpijske igre ići praktički bez takmičenja, rekla bih mu da je lud. Taj moj put u Rio de Janeiro bio je čisto na vjeru i iskustvo. Bilo je toliko nepoznanica da mi je teško i govoriti o tome. Žao mi je što nisam zapisivala te sate uoči Rija, a i na samom takmičenju”, vrtjela je film nastupa na Olimpijadi, piše “Večernji.”…

Bila bi to zanimljiva knjižica. Šta bi zapisala, što joj je najviše u sjećanju?

“Šta bi bilo zapisano? Suze, svašta… Svako malo sam plakala, ali to nisu bile suzice, to su bili potoci. Ovisi ko mi je bio dostupan, tata ili Bojan (Marinović, Blankin skakački trener, nap.a.), ali svako malo bih se sklupčala na krevet i plakala, plakala… Čekale su me Olimpijske igre, a ja nisam mogla hodati bez boli, a kamoli normalno skakati”, priča Blanka Vlašić.

Božićno-novogodišnje praznike provela je u Izraelu.

Puno emocija na putovanju

“U Svetoj Zemlji provela sam Božić i Novu godinu, to mi je odavno bila želja. Dobila sam dvije sedmice slobodno od treninga, donijela sam puno toga vrijednog, u sebi. To što sam donijela držat će me cijelu godinu, bilo je predivno i nezaboravno.”

Završili smo pričom o bratu, Hajdukovu fudbaleru.

“Vidjet ćemo hoće li uopšte ostati u Hajduku, ima ponude. Želim mu da raste, ja znam da on to može i da će uspjeti u sportu”, kaže Blanka.


(Večernji/Admir Oručević)