Milo Đukanović izgubio je od skoro duplo mlađeg kandidata (imao je samo pet godina kad se ovaj uspeo na crnogorski tron), 37-godišnjeg Jakova Milatovića, a razlika čak nije ni tako tijesna kako su svi očekivali. Izašlo je oko 71 posto glasača.

Milatović, (umjereni) prosrpski kandidat iza kojeg je stala Srpska pravoslavna crkva (SPC), koja je agitovala za njega (sveštenici su praktično išli od vrata do vrata i pozivali ljude da glasaju za njega) te Srbija - provučićevski mediji i Vojislav Šešelj otvoreno su ga podržavali (odmah nakon izbora srbijanski mediji pišu "Milo Đukanović nokautiran"), ali navodno i zapadne ambasade, ostvario je uvjerljiviju razliku nego što se to očekivalo - više od 15 posto, mada se mislilo da će borba biti posve neizvjesna.

Svoju kampanju, pokazalo se uspješno, gradio je na poruci: "Samo ja mogu pobijediti Đukanovića". A pobjedu slavi uz srpske trobojke koje dominiraju njegovim izbornim štabom i uz srpske nacionalističke pjesme. Slično je bilo i kad je pobijedio na lokalnim izborima u Podgorici kad su procrnogorski mediji pisali da je od "Evrope sad" postao "Srbija sad".

Milo Đukanović pao je jer u sve vrijeme svoje višedecenijske vladavine nije uspio osigurati nekog prihvatljivog i jakog nasljednika, niti dovoljno ojačati procrnogorsku suverenističku struju koja bi se mogla suprotstaviti prosrpskoj i proruskoj opciji, koja je zadnjih godina ojačala, pogotovo kad su na njihovo čelo stale crkvene strukture SPC-a, odnosno Crnogorsko-primorske mitropolije.

Konačno, iako se Milatović zaklinje u Evropu, bio je jedan od "apostola" u vladi Zdravka Krivokapića (bilo je 12 ministara), koja se "stvorila" u manastiru SPC-a Ostrog i čija je siva eminencija bio tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. Dobio je resor ekonomskog razvoja, a "proslavio se populističkim mjerama" - s jedne strane je povećao penzije i plate, ali je zato, kažu, uništio zdravstvo i obrazovanje, kojima je ukinuo doprinose. Sproveo je i poresku reformu, nakon koje je crnogorski budžet imao rupu od 200 miliona eura, što je oko osam posto planiranog budžeta.

Milo Đukanović zamjerio se i Evropi, premda je njegova politika, pogotovo zadnjih godina bila izrazito proevropska i oslanjala se na euroatlantske integracije, a Crna Gora je uspjela ući u NATO i zasad, učiniti najveći korak prema članstvu u EU od svih zemalja zapadnog Balkana. Šta će učiniti mladi Jakov Milatović, čiji se pokret zove Evropa sad, tek ćemo vidjeti, ali njegovom pobjedom svakako su ojačale prosrpske opcije, koje su međusobno u suparničkom i konkurentskom odnosu, ali im je ovoga puta uspjela zajednička nakana - rušenje Mila Đukanovića.

On ovoga puta nije uspio mobilizovati sve procrnogorske komponente, ni manjine, u prvom redu Albance i Bošnjake, na koje je uvijek računao, jer svi su se umorili.

Stari "mačak" je napravio grešku, koju uglavnom rade političari koji predugo ostaju na vlasti i ne osjete kad treba "objesiti kopačke o klin", ne prihvaćajući da je njegovo vrijeme ipak prošlo.

Time je doveo u opasnost upravo ono što je i njegova zasluga - obnova nezavisnosti i jačanje crnogorskog nacionalnog i kulturološkog identiteta. No, za tri mjeseca su parlamentarni izbori, na kojima će se pokazati šta će biti s Crnom Gorm i hoće li ona, nakon promjene na predsjedničkom tronu, postati tek "dragulj" u kruni Vučićevog "srpskog sveta", čemu se on "toplo" nada te će mu to doći i kao određena kompenzacija za poraz i gubitak Kosova ili će potonuti u nove raskole i dubioze koje mogu dovesti u pitanje njen nacionalni i etnički opstanak.

Pobjeda Jakova Milatovića svakako će biti veliki vjetar u leđa svim prosrpskim snagama na predstojećim izborima, a pogotovo njegovoj stranci, koja nije u Skupštini, ali joj već sad svi predviđaju vodeće mjesto na crnogorskoj političkoj sceni koja će se formirati na ovim novonastalim temeljima.

Treba vidjeti kako će se sad ponašati prosrpske stranke od radikalno nacionalističkog Demokratskog fronta četničkog vojvode Andrije Mandića, preko umjerenih prosrpskih opcija poput Bečićevih Demokrata te nekih drugih poput Abazovićeve URA-e, u odnosu na Evropu sad i Milatovića koji će morati zadovoljiti mnoge koji su ga gurali naprijed. Neki već misle da će ovom pobjedom Srbija i prosrpske opcije pokazati svoje pravo lice - tražiti izlazak iz NATO-a, opoziv priznanja Kosova, ukidanje sankcija Rusiji, pa čak i stvaranje nekih preduslova za ponovno ujedinjenje sa Srbijom (o tome su mnogi prvaci prosrpskih stranaka govorili zadnjih godina).

No, Jakov Milatović morat će zasukati rukave i pokazati što on zapravo želi. S druge strane, neizvjesna je budućnost pred DPS-om, jedinom snažnom nacionalnom i državotvornom crnogorskom strankom, koja bi nakon Đukanovićevog poraza mogla ući i u period nestabilnosti, pa možda čak i raskola, što bi joj pred skore izbore samo umanjilo šanse da ponovo bude najjača na političkoj sceni.

DPS će svakako trebati nastaviti bez Đukanovića i najveća greška bi im bila da ih i dalje vodi na parlamentarnim izborima, jer on više nije "adut za trku".

Stoga će sad morati potražiti nekoga ko će se moći suprotstaviti Milatoviću i Evropi sad, koja će zasigurno postati najvažniji politički faktor u Crnoj Gori i od čijeg smjera će zavisiti njen dalji put. Milatović treba vratiti dugove i SPC-u i prosrpskim radikalima koji su ga podržali, ali i zapadnim ambasadama koje sigurno neće dobro gledati ako on počne dovoditi u pitanje članstvo u NATO-u i ne otkoči evropske pregovore koji su trenutno zapali u slijepu ulicu ili se preko Beograda odluči približavati Moskvi.

Može se pretpostaviti da će Crna Gora ući u novi period krize, koji već traje duže vrijeme te da će do parlamentarnih izbora proći u novom natezanju ne samo između prosrba i procrnogoraca, nego će pucati i u njihovim redovima.

(Ajdin B.)