19.10.2019. 19:00
0
Kina-Milion ljudi zatvoreno u gulazima, žrtve silovanja, mučenja i eksperimenata
Dvadeset zatvorenika živi u jednoj maloj sobi. Na rukama im se nalaze teški željezni okovi, glave su im obrijane i pod stalnim su nadzorom kamera smještenih na plafonu. Kanta u uglu sobe im služi za vršenje nužde. Dnevna rutina počinje u šest sati ujutro. Uče kineski, citiraju napamet naučenu propagandu i ispovijedaju izmišljene grijehe. Ima ih u svim starosnim skupinama - od tinejdžera do starih. Njihova jela su oskudna: prekuhana supa i komad hljeba.

Mučenje - zabijanje eksera, čupanje noktiju, elektrošokovi - održava se u takozvanoj "crnoj sobi". Kažnjavanje ne prestaje. Zatvorenici su prisiljeni da piju tablete i primaju injekcije. To se radi zbog prevencije bolesti - kaže im osoblje, ali su u stvarnosti oni pokusni kunići u medicinskim eksperimentima. Mnogi zatvorenici doživljajvaju pad kognitivnih sposobnosti. Neki od muškaraca postaju sterilni. Žene bivaju rutinski silovane. 

Takav je život u kineskim logorima za preodgoj, piše Haaretz, kome je nastavnica Sayragul Sauytbay ispričala priču. Ona je pobjegla iz Kine u Švedsku gdje je dobila azil. Malo je onih koji se mogu pohvaliti time da su pobjegli iz logora i ispričali svoje priče. Kina pokušava svijetu predstaviti svoje logore kao mjesta edukacionih programa i strukovne preobuke, ali Sauytbay je jedna od rijetkih osoba koja može ponuditi kredibilno svjedočanstvo iz prve ruke o tome šta se zaista dešava u tim kampovima.

Haaretz je intervju sa Sauytbay obavio dva puta u Stockholmu, a čitav proces je trajao po nekoliko sati. Sauytbay govori kazahstanski pa je bio neophodan prevodilac. Veći dio onoga što je rekla potkrijepljeno je prethodnim svjedočenjima zatvorenika koji su izbjegli na Zapad. Švedska joj je odobrila azil, jer bi nakon njenog svjedočenja izručenje Kini značilo sigurnu smrt.

Ona ima 43 godine, muslimanka je kazahstanskog porijekla. Odrasla je u okrugu Mongolkure u blizini kinesko-kazahstanske granice. Poput stotine hiljada drugih, većinom Ujgura, manjinske entičke turkijske grupe, postala je žrtva kineske represije. Veliki broj kampova je postavljen u toj regiji u posljednje dvije godine u sklopu borbe režima protiv onoga što su oni nazvali "tri zla": terorizam, separatizam i esktremizam. Prema zapadnim procjenama, između jednog i dva miliona stanovnika iz pokrajine zatvoreno je u kampovima tokom kineske kampanje ugnjetavanja.

Kao mlada žena, Sauytbay je završila studij medicine i počela raditi u bolnici. Nakon toga je prešla u obrazovanje i zaposlila se u državnoj službi koja je stavila da bude direktorica pet predškolskih ustanova. Iako je situacija bila povoljna po nju, ona i njen suprug su godinama planirali da odu iz Kine sa svoje dvoje djece i presele se u susjedni Kazahstan. Ali im je plan bio stalno odgađan, a 2014. godine vlasti su počele oduzimati pasoše državnim službenicima, među kojima je bila i Sauytbay. Dvije godine kasnije, malo prije nego što će oduzeti pasoše čitavom stanovništvu, njen suprug je uspio napustiti zemlju zajedno s njihovo dvoje djece. Sauytbay se nadala da će im se pridružiti u Kazahstanu čim dobije izlaznu vizu koja nikada nije stigla.

- Krajem 2016., policija je počela da hapsi ljude u tajnosti, noću. Bio je to društveno i politički neizvjestan period. Kamere su se pojavljivale u svakom javnom prostoru, snage sigurnosti pojačale su svoje prisustvo. U jednoj fazi su uzeti uzorci DNK od svih pripadnika manjina u regionu i oduzete su nam telefonske SIM kartice. Jednog dana smo pozvani na sastanak viših državnih službenika. Tamo je bilo možda 180 ljudi - bili su uposenici bolnica i škola. Policajci su, čitajući dokument, najavili da će se uskoro otvoriti centri za preusmjeravanje stanovništva kako bi se stabilizovala situacija u regionu - ispričala je Sauytbay Haaretzu.

Pod stabilizacijom, Kinezi su mislili na ono što su oni smatrali dugotrajnom separatističkom borbom koju je započela ujgurska manjina. Teroristički napadi su se dešavali u toj pokrajini još od 1990-ih do ranih 2000-ih. Nakon niza samoubilačkih napada između 2014. i 2016., Peking je postao puno strožiji u načinu rješavanja tih problema.

- U januaru 2017. su počeli otimati ljude koji su imali rodbinu u inostranstvu. Oni su došli u moju kuću po noći, stavili su mi crnu vreću preko glave i stavili me na neko mjesto koje je meni izgledalo kao zatvorska ćelija. Policijski službenici su me ispitivali, željeli su znati gdje su moj suprug i djeca i zašto su otišli u Kazahstan. Na kraju ispitivanja mi je naređeno da suprugu kažem da se vrati kući. Nisu mi dali da pričam tokom ispitivanja - kazala je ona.

Sauytbay je čula da u sličnim slučajevima, ljudi koji se vrate u Kinu bivaju odmah uhapšeni i poslani u kampove. S tim na umu, ona je prekinula svaki kontakt sa suprugom i djecom nakon što je puštena na slobodu. Vrijeme je prolazilo i porodica se nije vratila, ali je vlasti nisu popustile. Više puta je odvođena na noćna ispitivanja i lažno optužena za razna krivična djela.

- Morala sam biti jaka. Svaki dan kada bih se probudila zahvaljivala bih Bogu što sam još živa - kazala je ona.

Preokret se desio krajem 2017. 

- U novembru 2017. mi je naređeno da se javim na jednu adresu u predgrađu, da nazovem broj telefona koji mi je dat, ostavim glasovnu poruku i sačekam policiju - ispričala je ona Haaretzu. Nakon to je Sauytbay stigla na tu adresu i ostavila poruku, četiri naoružana muškarca u uniformama su stigli, ponovo joj prekrili glavu vrećom i strpali je u vozilo. Nakon jednosatne vožnje, ona je stigla na nepoznatu lokaciju za koju je ubrzo saznala da se radi o logoru za preodgoj. To mjesto će postati njen zatvor u mjesecima koji slijede. Rečeno joj je da je tamo odvedena kako bi podučavala kineski i odmah joj je uručen dokument u kojem su pisale njene obaveze i pravila kampa. Taj dokument je morala potpisati.

- Bilo me je strah potpisati dokument. Tamo je pisalo da ako ne budem ispunjavala svoje obaveze ili ne budem pratila pravila kampa, biću osuđena na smrtnu kaznu. U dokumentu je stajalo da mi je zabranjeno razgovarati sa zatvorenicima, zabranjeno mi je da se smijem i da plačem i da odgovaram na pitanja koja mi se postave. Potpisala sam se jer nisam imala izbora. Zatim sam dobila uniformu i odvedena sam u malu sobu s betonskim krevetom na kojem je bio tanki, plastični madrac. Na plafonu je bilo pet kamera, po jedna u svakom ćošku i jedna na sredini.

Ostali zatvorenici, oni koji nisu imali nastavne obaveze, bili su suočeni s čak strožijim uslovima.

- U sobi od 16 kvadratnih metara bilo je skoro 20 ljudi. I u njihovim sobama bile su kamere, kao i u hodniku. Svaka soba imala je plastičnu kantu za obavljanje nužde. Svaki zarobljenik imao je dvije minute dnevno da koristi toalet, a kanta se praznila samo jednom dnevno. Ako se prepuni, morali su sačekati do sljedećeg dana. Zatvorenici su nosili uniforme i obrijali su im glavu. Ruke i noge su im bile okovane lancima po čitav dan, osim kad su morali pisati. Čak i tokom spavanja su nosili okove, a od njih se tražilo da spavaju na svojoj desnoj strani - koga uhvate da se okrene na drugu stranu bio je kažnjen - ispričala je ona.

Sauytbay je morala podučavati zatvorenike - one koji su govorili ujgurski ili kazahstanski - propagandnim pjesmama Kine i Komunističke partije. Ona je s njima provodila dane. Dnevna rutina počinjala je u šest sati ujutro. Časovi kineskog počinjali su nakon laganog doručka. Bili su im određeni sati kada su učili propagandne pjesme i recitirali slogane sa postera: "Volim Kinu", "Hvala Komunističkoj partiji", "Ja sam Kinez" i "Volim Xi Jinpinga" - kineskog predsjednika.

Popodnevni i večernji sati bili su posvećeni ispovijedanjima zločina i moralnih posrnuća.

- Između 16 i 18 sati učenici su morali razmišljati o svojim grijesima. Gotovo sve bi se moglo smatrati grijehom, od vjerskih rituala i nepoznavanja kineskog jezika ili kulture, do nemoralnog ponašanja. Zatvorenici koji nisu pomislili na dovoljno teške grijehe ili koji su tvrdili da nisu uradili ništa užasno, bivali su kažnjavani - kazala je Sauytbay.

Nakon večere, nastavili bi se baviti svojim grijesima.

- Kada su učenici završili s jelom, morali su da stoje okrenuti prema zidu s podignutim rukama i da ponovo razmišljaju o svojim zločinima. U 10 sati imali su dva sata da zapišu svoje grijehe i predaju stranice odgovornim. Dnevna rutina se zapravo odvijala do ponoći, a ponekad su zatvorenici dobijali dužnosti noćne straže. Ostali su mogli spavati od ponoći do šest ujutro. I onda sve opet iznova - kazala je ona.

Sauytbay procjenjuje da je u kampu bilo oko 2.500 zatvorenika. Najstarija osoba koju je upoznala bila je žena od 84 godine; najmlađa, dječak od 13 godina.

- Bilo je školaraca i radnika, privrednika i pisaca, medicinskih sestara i ljekara, umjetnika i jednostavnih seljaka koji nikada nisu bili u gradu - ispričala je Sauytbay.

Na Haaretzov upit o tome zna li gdje se kamp nalazi, kazala je da ne zna i da ne može odrediti lokaciju jer je okolina previše uobičajena da bi bila prepoznatljiva, a i zgrada je bila obična betonska zgrada. Nijednom joj nije bilo dopušteno da napusti zgradu.

- U sobama je bilo hladno. Ostvarivati bilo kakav kontakt s drugima bilo je zabranjeno. Muškarci i žene bili su razdvojeni u životnim prostorima, ali tokom dana zajedno su učili. U svakom slučaju, bila je policija koja je nadzirala sve - priča ona.

Kazala je da su imali tri obroka dnevno. Sva jela su uključivala vodenastu supu od riže ili povrtnu supu i malu krišku kineskog hljeba. Petkom se meso serviralo, ali bilo je svinjetine. Zatvorenici su bili prinuđeni da ga jedu čak i ako su bili religiozni i nisu jeli svinjetinu. Odbijanje je bilo kažnjavano.

- Hrana je bila loša, nije bilo dovoljno sati za spavanje i higijena je bila grozna. Rezultat svega je bio da su se zatvorenici pretvorili u tijela bez duše - slikovito je ispričala Sauytbay.

Zapovjednici u kampu imali su posebnu sobu za mučenju koju su zatvorenici zvali "crna soba" jer je bilo zabranjeno o njoj govoriti. 

- Tamo su provodili razne metode mučenja. Neki zatvorenici su bili obješeni na zid dok bi ih tukli električnim pendrecima. Nekim zatvorenicima je bilo naređeno da sjede na stolicama na kojima su bili naopako okrenuti ekseri. Viđala sam ljude koji su se iz te sobe vraćali prekriveni krvlju. Neki su se vraćali sa iščupanim svim noktima - rekla je ona.

Sauytbay kaže da su ljude mučili kao vid kazne, a bili su kažnjavani za sve i svašta. Bilo ko, ko nije pratio pravila, bio bi kažnjen. Ako nisu dovoljno napredovali s učenjem kineskog bili bi kažnjeni ili ako bi pogriješili dok bi recitirali ili pjevali pjesme.

- U logoru je bila jedna starica koja je prije hapšenja bila pastirka. Odvedena je u logor jer je bila optužena da je telefonom razgovarala s nekim iz inostranstva. Ovo je žena koja ne samo da nije imala telefon, nego nije ni znala kako da ga koristi. Na stranici grijeha koje su zatvorenici bili prisiljeni upisati, napisala je da poziv za koji su je optuživali nikada nije obavljen. Bila je momentalno kažnjena. Vidjela sam je kad se vratila. Bila je prekrivena krvlju, nije imala nokte, a na koži su joj bili tragovi bičevanja - priča ona.

Jedne prilike kažnjena je i sama Sauytbay.

- Jedne noći oko 70 novih zatvorenika je dovedeno u logor. Jedna od njih bila je starija Kazahstanka koja nije ni imala vremena da se obuče. Vidjela je da sam i ja Kazahstanka i zatražila je moju pomoć. Molila me je da je izvučem odande i zagrlila me. Nisam joj uzvratila zagrljaj, ali svejedno sam bila kažnjena. Dva dana su me tukli i lišili hrane - prisjeća se ona.

Sauytbay kaže da je bila svjedokom medicinskih postupaka koji su se provodili nad zatvorenicima bez ikakvog opravdanja. Ona misli da je to učinjeno u sklopu eksperimenata nad ljudima koji su se u kampu sistematski provodili.

- Zatvorenicima su davali tablete ili injekcije. Rečeno im je da se sprečavaju bolesti, ali medicinske sestre su mi u tajnosti rekle da su tablete opasne i da ih ja nipošto ne uzimam - priča ona.

Kaže da su tablete imale različite efekte na različite ljude. Neki zatvorenici bi kognitivno oslabili. Žene su prestajale dobijati menstruaciju, a muškarci su postajali sterilni. Barem se tako pričalo.

S druge strane, kada su zatvorenici bili stvarno bolesni, nisu dobili medicinsku njegu koja im je bila potrebna. Sauytbay se sjeća jedne mlade žene, dijabetičarke, koja je prije hapšenja bila medicinska sestra.

- Simptomi njenog dijabetesa postajali su sve gori. Više nije bila dovoljno jaka da stoji. Nije čak ni mogla jesti. Ta žena nije dobila nikakvu pomoć ili liječenje. Prije hapšenja postojala je još jedna žena koja je bila podvrgnuta operaciji na mozgu. Iako je imala recept za tablete, nije joj bilo dopušteno da ih uzima - kazala je ona.

Sudbina žena u kampu bila je posebno teška, napominje Sauytbay.

- Policajci su svakodnevno odvodili lijepe djevojke sa sobom i nisu ih vraćali po cijelu noć. Policija je imala neograničenu moć. Mogli su raditi šta god su htjeli. Bilo je i slučajeva višestrukog silovanja. Jedna moja učenica je jednom pola sata kasnila na predavanje. Policija joj je naredila da sjedne, ali ona to nije mogla učiniti pa su je odveli u crnu sobu na kaznu - priča ona.

Suze su potekle niz njeno lice kada je ispričala najgoru priču iz svog vremena u kampu.

- Jednog dana, policija nam je rekla da će provjeriti da li je naša preobuka uspješna, da li smo počeli pravilno razmišljati. Izveli su 200 zatvorenika napolje, muškarce i žene, i rekli su jednoj od žena da prizna svoje grijehe. Stala je pred nama i izjavila da je loša osoba, ali je rekla da sada kad je naučila kineski postala je bolja. Kad je završila s govorom, policajci su joj naredili da se skine gola i silovali su je, jedan policajac za drugim, pred svima nama. Dok su je silovali, oni su posmatrali kako mi reagujemo. Ljudi koji su okrenuli glavu ili zatvorili oči, i oni koji su izgledali ljuto ili šokirano, odvedeni su i nikad ih više nismo vidjeli. Bilo je grozno. Nikada neću zaboraviti osjećaj bespomoćnosti, što joj nisam u mogućnosti pomoći. Nakon što se to dogodilo, bilo mi je teško spavati noću - kazala je ona vidno potresena.

Sauytbaini navodi o seksualnom zlostavljanju nedavno su potvrđeni pričama drugih bivših zatvorenika kampova u Xinjiangu, koje su u Londonu objavili The Washington Post i The Independent. Određeni broj žena izjavio je da su silovane, a druge su opisale prisilne pobačaje i prisilno uzimanje sredstava za kontracepciju.

Ruqiye Perhat, 30-godišnja Ujgurka koja je u kampovima provela četiri godine, sada živi u Turskoj. Ona je ispričala da su je stražari više puta silovali i da je dva puta zatrudnila, pri čemu su obje trudnoće prisilno prekinute.

- Svaka žena ili muškarac mlađi od 35 godina su silovani i seksualno zlostavljani - rekla je za Post.

Regija Xinjiang na sjeverozapadu Kine veoma je velika. Prostire se na području većem od Francuske, Španije i Njemačke, dom je više od 20 miliona ljudi. Oko 40 posto stanovništva čini Han Kinezi, etnička većina u Kini, ali većina u Xinjiangu su etničke manjine, uglavnom turkijske muslimanske grupe. Najveći od njih su Ujguri, koji čine oko polovine stanovništva regije; ostale etničke grupe uključuju Kazahstance, Kirgizije i druge.

Pokrajina Xinjiang je postala dijelom Narodne Republike Kine 1949. godine i dobila je autonomni status. U posljednjih nekoliko decenija, regija je doživjela dramatične socijalne, političke i ekonomske promjene. Nekada tradicionalno poljoprivredno područje, Xinjiang sada prolazi brzu industrijalizaciju i ekonomski rast koji je uzrokovan proizvodnjom minerala, nafte i prirodnog plina i veliko je središte inicijative Pojas i put, koja je važan dio kineske globalne ekonomske ekspanzije.

- Od pedesetih godina prošlog vijeka kineska vlada ima velika ulaganja u Xinjiang - kaže Magnus Fiskesjö, antropolog sa Univerziteta Cornell koji se specijalizirao za etničke manjine u Kini.

- Velikim dijelom ovih investicija upravlja vladino vojno preduzeće nazvano Bingtuan, čija je aktivnost, zajedno s raznim ekonomskim i političkim mjerama koje je poduzela centralna vlada, stvorila odbojnost kod lokalnog stanovništva. Oni su bili diskriminirani i postali manjina u svojoj zemlji, jer su vlasti preselile mase Han Kineza u Xinjiang. Napetost između manjinskih naroda i Han Kineza nije samo rezultat religioznih osjećanja ili određenog ekonomskog poduhvata. To proizlazi iz širokog spektra kineskih politika od kojih domaće stanovništvo nema koristi. Napetosti su dostigle tačku ključanja u nekoliko navrata, a u nekim slučajevima su prerasle u organizovano nasilje i terorističke napade - objašnjava on.

Velika većina manjina u Xinjiangu protive se nasilju, ali su radikalni Ujguri ponekad diktirali onime što će se dešavati. Fiskesjö objašnjava da je kineska vlada iskoristila sukobe i terorističke napade da čitavo stanovništvo Xinjianga predstavi kao teroriste i da pokrene kampanju brisanja kulturnog identiteta stanovništva.

- Kinezi brišu manjinske kulture, kako iz javnog, tako i iz privatnog prostora. Kriminaliziraju etnički identitet, brišu svaki trag islama i manjinskih jezika, hapse pjevače, pjesnike, pisce i javne ličnosti. Oni drže oko 10 posto manjinskih etničkih grupa u modernim gulazima - kazao je on.

Fiskesjöu kaže da su Kinezi u početku negirali te tvrdnje, ali kada su slike i dokumenti procurili na zapad, a satelitske snimke pokazale da se kampovi grade širom regije - Peking je revidirao svoju priču. Zvaničnici sada priznaju da je u toku kampanja koja ima za cilj borbu protiv radikalizma i siromaštva pomoću centara za preodgoj.

- Kinezi tvrde da se radi o kampovima za prekvalifikaciju zanimanja i da zatvorenici nisu prisilno tu. To je notorna laž - kaže Nimrod Baranovič sa odsjeka za azijske studije Univerziteta u Haifi.

- Direktno i indirektno znam stotine ljudi koji su bili zatvoreni u kampovima i nemaju potrebu za prekvalifikacijom. Među nestalim su intelektualci, profesori, ljekari i pisci. Jedan od njih je Ablet Abdurishit Berqi, postdoktorski student koji je bio ovdje s nama u Haifi. Nadam se da je još živ - kazao je on.

Baranoviču se čini upečatljivim da muslimanske zemlje ignorišu kinesku represiju.

- Ovdje govorimo o više zemalja koje s Ujgurima ne dijele samo vjeru nego i etničko srodstvo, jer su Ujguri turkijskog porijekla. Stvar je u tome što su mnoge muslimanske države uključene u projekt Pojas i put. Po mom mišljenju, jedan od razloga za promociju tog projekta, čija ekonomska osnova nije uvijek jasna, jeste omogućavanje uklanjanja ujgurskog problema. Kina je putem investicija i obećanja budućih ogromnih investicija kupila tišinu mnogih muslimanskih zemalja - kazao je on.

I zaista, prošlog jula, u hitnom pismu koji su uputili ambasadori 22 zemlje Vijeću za ljudska prava u Ujedinjenim nacijama po ovom pitanju, odgovoreno je drugim pismom u znak podrške Kini koje su potpisali predstavnici 37 zemalja među kojima su Saudijska Arabija, Sirija, Kuvajt i Bahrein.

Priča Sayragul Sauytbay imala je iznenađujući zaokret u martu 2018. kada je, bez prethodne najave, obaviještena da je puštena. Opet joj je glava bila prekrivena crnom vrećom, opet je bila vezana i stavljeno u vozilo, ali ovaj put je odvedena kući. Naredbe su u početku bile jasne: trebala je vratiti svoju bivšu poziciju direktorice pet predškolskih ustanova u svojoj matičnoj regiji Aksu, a dobila je upute da ne kaže ni riječi o onome što je doživjela. Međutim, svog trećeg dana posla, otpuštena je i opet dovedena na ispitivanje. Optužena je za izdaju i održavanje odnosa sa ljudima u inostranstvu. Kazna za ljude poput nje je preobuka, samo što bi ovog puta bila obična zatvorenica u kampu i ostala bi tamo u periodu od jedne do tri godine.

 - Budući da sam već bila u kampu znala sam šta to znači. Znala sam da ću umrijeti tamo i nisam to mogla prihvatiti. Nevina sam. Nisam ništa loše uradila. Radila sma za državu 20 godina. Zašto bih trebala biti kažnjena? Zašto bih trebala umrijeti tamo? - zapitala se ona.

Odlučila je da se neće vratiti u kamp jer "ako mi je sudibna već bila odredila da umrem barem ću umrijeti dok pokušavam pobjeći. 

- Silno sam željela vidjeti svoju djecu. Tada je bilo prošlo dvije i po godine otkako ih nisam vidjela. Policija je nadgledala moju kuću non-stop. Ali sam uspjela izaći kroz prozor i pobjeći u kuću komšije. Odatle sam uzela taksi na granici s Kazahstanom i uspjela sam preći tamo. U Kazahstanu sam pronašla svoju porodicu. San mi se ostvario. Nisam mogla dobiti bolji poklon - priča Sauytbay.

Nažalost, priča se ne završava ovdje. Čim je našla svoju porodicu, kazahstanska tajna služba ju je uhapsila i zatvorila na devet mjeseci jer je nezakonito prešla granicu. Tri puta je podnijela zahtjev za azil i tri puta je odbijena. Sada je bila suočena s mogućnošću izručenja u Kinu. Međutim, njena rodbina je kontkatirala medije, međunarodne organizacije su se uključile u cijeli slučaj i na kraju joj je Švedska dala azil.

- Nikada neću zaboraviti logor - kaže Sauytbay.

- Ne mogu zaboraviti oči zatvorenika, koje su me molećivo gledala, kao da preklinju da im pomognem. Oni su nevini. Moram da ispričam njihovu priču, da pričam o tami u kojoj se nalaze, o njihovoj patnji. Svijet mora pronaći rješenje kako bi moj narod mogao živjeti u miru. Demokratske vlade moraju učiniti sve što mogu kako bi Kina prestala raditi ono što radi u Xinjiangu - poručila je ona.

Upitani da odgovore na tvrdnje Sayragul Sauytbay, kineska ambasada u Švedskoj odgovorila je Haaretzu da je njen priča "totalna laž i zlonamjerni napad protiv Kine."

Tvrde da ona nikad nije bila pritvorena prije nego što napustila Kinu i da je pobjegla iz države jer se "sumnjiči za kreditnu prevaru u Kini s neplaćenim dugovima od oko 400.000 RMB (oko 46 hiljada američkih dolara)."

Dalje, ambasada navodi da je Xinjiang posljednjih godina "pod ozbiljnom prijetnjom etničkog separatizma, vjerskog ekstremizma i nasilnog terorizma. Centri za stručno obrazovanje i prekvalifikaciju osnovani su u skladu sa zakonom za iskorjenjivanje ekstremizma, koji nije 'logor'."

- Kao rezultat rada ovih centara, u Xinjiangu nije bilo terorističkih incidenata više od tri godine. Rad centara za obrazovanje i osposobljavanja u Xinjiangu uživa podršku svih etničkih grupa u Xinjiangu i pozitivne komentare mnogih zemalja širom svijeta - navodi ambasada u svom odgovoru.


(FENA / Lejla Trle) 

0
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Impressum
T:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.