Vjerovatno ste potajno željeli da pitate svog partnera ono famozno pitanje „A šta sam ja tebi?!“, sve dok vas nisu to isto pitali. Kada namjeravamo da povedemo intiman razgovor i da pritome budemo obasuti dramatičnim izjavama ljubavi, tada sve to djeluje bezazleno, slatko i umiljato. Skloni smo da tražimo ljubavi, da bi nahranili sujetu, ljubavne izjave, da bi zadovoljili radoznalost i smirili svoje misli, uvjeravajući se da ste baš toj osobi, ono što i sami mislite da jeste.

Ali, kada se okrenemo, ka onoj lošijoj strani, kada smo primorani da pitamo onu drugu stranu, šta im zaista značimo, onda to pitanje postavljamo sa knedlom u grlu, nadajući se da ćemo čuti šta želimo. Tada to pitanje, izlazi iz vaših usta, kada više ne možete da kontrolišete svoja osjećanja, kada ste povrijeđeni i željni odgovora, ali i onda kada je vaša veza dostigla maksimalni nivo komplikovanosti, koje je ispunjeno neznanjem i nesigurnosti o vašem značaju vašem partneru i kada ni sami ne znate kakva su njegova osjećanja prema vama. 

I tada, nastupa taj trenutak... Melodramatičnost na nivou...  Neizvjesnost za željenim odgovorom je sve veća, dok konačno te riječi ne pređu preko vaših usta... „Šta sam ja tebi?“, tiho izgovarate, sa očima punih suza, drthavim glasom, a srce kao da će iskočiti iz grudi... 

Druga scena, potpuno suprotno od onoga čemu ste se nadali, jer njegov namršteni pogled, presjekao vas je na pola. Kao hladan tuš, pogađaju vas njegovi postupci, ne želeći da priđe da vas zagrli, već govoreći koliko ste neozbiljni, da nije on tip od riječi ni iskazivanja osjećanja i mnogi slični izgovori koji se svode na isto...Da mu ne značite ni približno onoliko, koliko ste očekivali... Ali, i priželjkivali...

Ono što će vas najgore potkopati i natjerati da poželite da vratite vrijeme, jeste upravo trenutak kada ste pitanje postavili naglas. Osjećati se bijedno, kukavički, pitajući se kako ste sebe doveli u tu situacija, da pitate nešto što ne treba da se čuje, već da se osjeti. 

Najveći problem je što često želimo da natjeramo osobe do kojih nam je stalo, da kažu ono što želimo da čujemo, što je izuzetno pogrešno. Ali, naravno te pogreške budemo svjesni, tek kada se nađemo u jednoj ovakvoj situaciji, gdje želimo da gutamo knedle u grlu, gušimo jecaje, te zaustavljamo suze, koje su se samo skotrljale niz obraze, a već su tu bile spremne.

Stoga nije problem u pitanju, problem je u tome što se mora postaviti, da bi dobili odgovor. Što znači, da je sasvim suludo postavljati ovo pitanje, ako ga imate u mnogim primjerima pažnje, ljubavi, vjernosti i odanosti. Ukoliko ti primjeri nedostaju, ne morate pitanje ni postavljati, odgovor vas neće dodatno uvjeriti da vas taj partner voli ili da mu je stalo do vas.

Glavni problem sa situacijama, gdje je nejasno pitanje uzajamne ljubavi, jeste i taj koji se pojavljuje, onda kada i postavite to pitanje, a ništa se ne promijeni.

Ako ste ipak osoba koja će postaviti ovo pitanje i ako ste zaista odlučili da želite da čujete tu tešku istinu, onda budite i spremni, da nakon tog odgovora, pokupite svoje stvari, osjećanja i razočaranje, te nastavite dalje. 

Da nastavite dalje, do neke druge osobe, koja će vam odgovore dati i onda kada ne postavite pitanje...


(Anesa Agović)