Kako bi dobili pristup njenom profilu tužili su tu socijalnu mrežu. U aprilu je započeo žalbeni proces pred Višim pokrajinskim sudom u Berlinu.

Sudije su bile predložili nagodbu između Simone W. i Facebooka i objema stranama dali dvije sedmice vremena za razmišljanje, ali bez rezultata, piše “Deutsche Welle“…

Kćerka Simone W. je prije pet godina pala na šine u trenutku kad je nailazila podzemna željeznica. Do danas roditelji ne znaju da li je to bilo samoubistvo. Kako bi to sa sigurnošću saznali i dobili više informacija, žele pristup profilu svoje kćerke, uključujući i njene postove i poruke koje je slala putem Facebooka.

Postovi nisu razglednice

Odlučujuće pitanje je nasljeđuju li roditelji digitalne račune svoje kćerke isto tako kao što nasljeđuju njenu analognu imovinu. U prvom procesu 2015. je berlinski sud presudio u korist roditelja i zaključio da oni imaju pravo nasljedstva. Facebooku su naredili da im mora dati pristup računu. I, kako su istakle sudije, digitalno mora biti tretirano kao analogna imovina, inače bi nastalo proturječje. Jer, pisma ili pisani dnevnici bi nezavisno od njihovog sadržaja mogli biti naslijeđeni, ali elektronska pošta ili Facebook postovi ne.

Oni, osim toga, argumentuju da pristup Facebook profilu ne krši lična prava njihove kćerke jer roditelji, ukoliko su djeca maloljetna, imaju pravo na to da znaju što ona rade online. Facebook je uložio žalbu na tu presudu. Predstavnici tog američkog poduzeća su kazali kako ta odluka na kraju pogađa i one korisnike koji su bili u kontaktu s djevojčicom i polazili od toga da razgovori ostaju privatni.

To je jedna tema koja stručnjake i pored ovog slučaja u Berlinu zanima.

“Mogu razumjeti želje porodice da nakon što neko umre dobiju pristup računima te osobe”, kazala je u jednom ranijem intervjuu za “Deutsche Welle” Elke Brucker-Kley, docentica za servisni menadžment informacionih tehnologija pri Fakultetu za primjenjene nauke u švicarskom Zürichu.

“Drugo pitanje koje se postavlja je, da li su vlasnici neke platforme uopšte ovlašteni da dozvole pristup. Mrtva osoba je na jednoj socijalnoj mreži poput Facebooka možda imala krug prijatelja koji su s njom razmjenjivali podatke, ali ne i s rođacima.”

Digitalno sjećanje

Pitanje o tome šta će se dogoditi s našom digitalnom ostavštinom sve je aktuelnije. Ponekad se tu radi o hiljadama fotografija, videa koji su odaslani u ime jedne osobe ili su povezani s nekom osobom. Neke od fotografija preminulih su napravile i proširile socijalnim mrežama druge osobe. Tu su i hiljade drugih digitalnih tragova poput komunikacije na Twitteru ili Whats App-u ili postovi na Instagramu. Neke korespondencije na Facebooku sežu godinama unatrag. Šta bi se nakon smrti trebalo dogoditi sa svim tim podacima?

Sam Facebook je donio nekoliko predostrožnih mjera o tome da korisnici sami odluče šta će se s njihovim profilom dogoditi nakon njihove smrti. Jedna od mogućnosti je postavke tako urediti da se profil, odnosno račun nakon smrti zauvijek izbriše. Manje konačna mogućnost da se račun stavi u neku vrstu stanja sjećanja, odnosno da se na neki način zamrzne. Ukoliko se postavke tako urede, nakon smrti korisnika pored njegovog imena se pojavljuje “u sjećanju na”. Prijatelji i porodica tako na Facebook zidu mogu međusobno dijeliti sjećanja na tu osobu, a podaci korisnika od prije njegove smrti ostaju na Facebooku.

Djevojčica iz sudskog slučaja s početka priče je svojim roditeljima čak i dala šifru za pristup svom profilu jer, kad je napunila 14 godina, uslov roditelja za otvaranje profila je bio da im ona ostavi šifru za svaki slučaj. Međutim, kada je majka djevojčice pokušala da se prijavi na njen profil, profil njene kćerke je već bio u “stanju sjećanja”. Nejasno je ko je to uradio.

Korisnici Facebooka, međutim, mogu u slučaju svoje smrti odrediti neku vrstu “staratelja” svog profila koji bi upravljao profilom u “stanju sjećanja”. Međutim, za to korisnik mora biti stariji od 18 godina. Ali, ni to ustvari ne koristi puno, jer staratelj ima samo ograničena prava upravljanja profilom. Tako nema prava da čita poruke preminule osobe. I upravo o tomu se radi u berlinskom slučaju.

“U slučaju moje smrti”

Korisnici mogu i preko aplikacije “If I die” regulisati šta se s njihovim profilom u slučaju smrti događa. Znači postoji dosta mogućnosti da se digitalna ostavština reguliše – ukoliko se uopšte želite pozabaviti pitanjem šta će biti nakon moje smrti. Ali, kako kaže IT stručnjakinja Brucker-Kley, pogotovo mladi koji su danas i najintenzivniji korisnici društvenih mreža i digitalne komunikacije ne razmišljaju o vlastitoj smrti.

“Osobe koje raspolažu značajnom digitalnom ostavštinom ne razmišljaju često o vlastitoj smrtnosti ni o tomu šta iza sebe ostavljaju. Digitalni testament nije mnogima na listi prioriteta”, zaključuje Brucker-Kley.


(Admir Oručević)