Pregazi nas gledanje kako drugi žive, upoređivanja i nadmetanja s drugima. Pregazi nas igra ko više ima, ko je ispred koga, čije je auto bolje, čija je kuća veća, čiji je posao uspješniji. Pregazi nas to što život prestajemo gledati onim očima kojim smo ga gledali kada smo bili djeca.

Ne pregazi nas vrijeme, pregazi nas to što smo premalo cijenili važne stvari, lijepu riječ, topli zagrljaj, nježni poljubac i slično. Pregazi nam to što smo umjesto vazduja previše udisali strahove, sumnje, nesigurnosti koje su nam drugi nudili a premalo se hranili ljubavlju onih najdražih. Pregazi nas to što smo se okružili ljudima koji nisu bili uz nas radi nas, nego radi nečega što im je trebalo ili jednostavno samo zbog straha od usamljenosti.

Prestanimo se jednom žaliti na vrijeme, imamo prilike i mogućnosti dokle god dišemo. Potrebna je doza hrabrosti da pogledamo u svoje srce i odlučimo živjeti onako kako u njemu osjećamo. Jači od straha postajemo kada imamo nešto za šta se isplati boriti, za šta vrijedi dati zadnji atom snage i reći da je život lijep. Promjena počinje kada odlučimo da radimo više stvari koje hrane našu dušu, a manje onih što nam drugi govore.

Nismo mi krivi što nam na putu ne cvjetaju ruže, ali smo krivi što smo imali u ruci neko sjeme, a nismo ga zasadili, makar da te ruže ili neki drugi cvjetovi procvatu nekome ko će iza nas ovdje doći. Idealne uslove nikada nećemo imati ali ćemo imati volju koja može pokrenuti stvari, koja može stvoriti bolje prilike da se jednom prestanemo žaliti na vrijeme i ljude, na okolnosti i događaje i kažemo da naš život postaje ono što od njega učinimo, piše savjetnikuspjeha.

(Alen Avdić)