"Umjesto panike zavlada spokoj, a umjesto gubljenja vremena nastojiš iskoristiti svaki trenutak koji je ostao. Tvoj životni sat otkucava i svakim si otkucajem sve dalje od života, a sve bliže smrti." izjavio je Max za Guardian.

U nastavku vam prenosimo njegovo potresno pismo:

"Da budem potpuno iskren, saznao sam da umirem i to nije promijenilo ništa važno u mom životu. U prošlosti sam zamišljao neizlječivu bolest kao depresivni period prije prerane smrti, ali nema tog osjećaja drame. Ne osjećam se kao da je normalan život prestao ili se moje shvaćanje svijeta potpuno promijenilo. Zapravo, da nisam prikovan za krevet zbog operacije, osjećao bih se kao prije.

Realnost je da život teži da se vrati u svoj tok. Istina je da je šok saznati da ćeš umrijeti, ali to stanje traje možda tjedan dana. Objasniti obitelji i prijateljima da ti nema spasa jednako je spoznaji koliko je osoba preko puta vas krhka. Imate osjećaj da će se svi rasplakati. Ipak, na kraju nije potresno koliko je neugodno. 

Ne mislim da sam se mnogo promijenio. Ljudi mi govore da sve dobro podnosim i da ne znaju da li bi oni mogli tako, ali iskreno ja se tako osjećam. Umiranje od raka je niz odlazaka u bolnicu, šaka lijekova i tu i tamo još neka loša vijest. Vrlo brzo sam shvatio da nema neke razlike u tome hoćeš li umrijeti za 10 godina ili dva mjeseca. I dalje moraš ujutro ustati iz kreveta, otuširati se i napraviti si šalicu čaja. 

Naravno, ima loših strana. Najviše mi smeta što ne mogu kretati kao prije. Poslije operacije nisam mogao pomicati desnu ruku, pa ne mogu baš pisati, svirati gitaru ili klarinet. Ne mogu sam otići u toalet, ali to je počelo živcirati tek kada sam zaboravio na  šok od same bolesti. Sada mi je nešto bolje i hodam uz pomoć štapa. Prilagodio sam se. Sada sviram harmoniku jer mi za to treba jedna ruka. 

Ljudi mi često govore da se mole za mene. Ipak, nisam bio religiozan prije bolesti, nisam ni sada. 
Imam sestru Esme (14) i brata Tobyja (7). Ono što sam primijetio je da sada vrijeme mjerim u drugačijim intervalima. Obično bi mi se dani stapali u nedjelje, one u mjesece i sve to u godine. Sada razmišljam da su sve događaji. Percepcija mi se promijenila. Sada mjerim vrijeme od odmora do tuluma.

Nastavio sam ići u školu. Pomirio sam se s tim da ću umrijeti, ali me i dalje zanima kada točno. Moj rak napreduje i vjerojatno će kraj doći uskoro. Ne znam točno kada, samo znam da to ni ne želim znati.

Siguran sam da će mi skeneri mozga prije ili kasnije otkriti koliko je situacija loša. Razmišljao sam da prestanem odlaziti na skenere, ali lakše mi je da točno znam koliko bolest napreduje nego da svaki put kad me nešto zaboli pomislim da je stigao kraj. 

Siguran sam i da je čekanje smrti gore nego sama smrt. Shvatio sam da ako je smrt nastupajuća praznina mogu to prihvatiti. Mislim da mi je život bio prihvatljivo uspješan i nije mogao biti promijenjen. Jedini način da moj život bude moj je da prođem kroz sva ta iskustva na svoj način. 

Shvatio sam da iskustvo smrti nije nešto što će proći samo ja. Bilo da mi se dogodi sa 16 ili 95, iskusiti kraj je isti proces.

Napokon, razumijem da neke ljude teši spoznaja da su voljeni od strane dragih ljudi. Mene tješi suprotno. Ja jednostavno živim kao i prije. Ovo mi pomaže da smanjim histeriju koju ljudi očekuju kada nastupi dijagnoza - posljednjeg stupnja. Sažaljenje, tuga i suosjećanje su prirodne emocije i trebaju imati svoje mjesto, ali zauzeti stav "prestati se sažalijevati i kreni dalje" je puno efikasniji u ovoj borbi.

Također, pomaže i kada se podsjetim da čak i ako umirem, svijet se ne okreće samo oko mene. Ja sam samo jedna osoba od sedam milijardi, a taj broj će baš kao i moj rak nastaviti rasti i množiti se u narednim mjesecima i godinama. Iako je moj život sve što ja znam, ja sam samo točkica na ovoj planeti. Kada uračunaš na desetine ljudi koje poznajem, milijarde koje ne znam, tisuće kilometara koji nas dijele i rijeku vremena na kojoj svi plutamo, vjerojatno ćeš doći do začuđujuće utješne spoznaje da ćemo svi umrijeti. I ti i ja i baš svi. Živi. Preboli to."

(Anesa Agović)