Neobične, mnogo puta, ne tako bezazlene situacije sa reporterskih javljanja, dio su Marinove svakodnevnice. Izvještavao je s demonstracija u Sarajevu 2014. godine kada su zapaljene zgrade institucija, a njegovo javljanje uživo nakon razornog zemljotresa u Petrinji pregledali su milioni ljudi i prenijeli pojedini svjetski mediji.

Neke od njih, Veršić je odlučio podijeliti sa čitateljima Source portala.

Tokom poslovne karijere imali ste veliki broj reporterskih javljanja sa terena u različitim i zahtjevnim uslovima. Koje od njih najviše pamtite?

Rado pamtim zahtjevne terene u vrijeme mog petogodišnjeg boravka u Sarajevu. Sjećam se jednog ljeta velikog požara pored Jablaničkog jezera. BIli smo baš blizu vatre. I nisam baš razmišljao da bismo u tom klancu mogli u tren možda izgoriti ako nam se spusti eruptivni požar, a jedan takav Hrvatska pamti na Kornatu kada je izginulo 12 vatrogasaca. U maju 2014. bile su poplave u cijeloj BiH, i mislim da me nakon prvog dana u Podrinju, drugi dan zadatakom poslalo prema Bijeljini. Nisam se proslavio. Naime, komunicirali su mi oprečne informacije - da se do grada može doći s terencem, a s druge strane, da neće moći bez traktora. Do Bijeljine nismo došli. Zapeli smo u jednoj poplavljenoj ulici, kada smo odlučili provjeriti kolika je razina vode. Našim napredovanjem, došla je do motora, pa se auto nakon kratke vožnje - odjavio. Voda je ušla kroz vrata do gležnjeva, a kolega Hamza koji je vozio reportažna kola, popeo se na krov i počeo vikati: "Ljuuuudiiii, ima li tko traktoooor?" Sišao je natrag u auto, zapalio cigaretu sa snimateljem, a onda sam ga i ja od stresa zamolio jednu. Mislio sam si: a eto, lijepo mi je bilo tih nekoliko godina, ali zbog ovoga ću valjda dobiti otkaz. I bit će dobro ako budem jedini. Auto sa satelitom toga dana više nije bio upotrebljiv, što je u televizijskom smislu kao kad vam u ratu obore borbeni avion. Svima je drago što je pilot preživio, ali nakon toga svi razmišljaju kolika je materijalna šteta jer nema više aviona. Ali OK, auto je otišao na servis, operabilan je bio za nekoliko dana. Na toj bucket listi prirodnih katastrofa odnedavno imam i petrinjski potres. S time se ništa ne može usporediti. Zasad.

Kako uspjevate ostati pribrani i koncentrisani na posao koji radite u trenutku kada vam možda i život visi o koncu? Ima li straha?

Životno nisam bio ugrožen nijednom, ali biti na nekoliko metara od cijelih blokova zgrada koji se ruše u Petrinji, najbliže je nečemu što je moglo biti kobno. Kada su telefoni nakon potresa proradili, bio sam svjestan da ćemo ići s izvanrednim vijestima do kraja dana. I u prvom javljanju, nema nikakvih informacija - ljudima pomalo nudite takozvani "developing news". U tom prvom šoku gdje zapravo dijelim sa svima uživo što se dogodilo, jer je istina da ni uredniku na telefon nisam mogao nego reći da imam mrtve na cesti i da se pola grada srušilo, izgovorio sam: "Ovo je bilo najbliže smrti što sam ikada bio". A onda nakon što sam to izgovorio, pomislio sam: "Frajeru, daj se smiri. To što si se ti sad malo uplašio, ne zanima baš nikoga." Srećom pa smo bili na pravom mjestu u pravo vrijeme, i da je moj snimatelj Nino Čučić uspio u tom trenutku upaliti kameru da zabilježi taj strašni trenutak kada se gradska jezgra srušila. Zbilja fantastična reakcija jer sam neki dan gledao dokumentarac na HRT-u koji je koristio tu snimku. I prva lijepa vijest koju je Nino snimio - okupljeni spašavaju dječaka iz automobila, a zatim mu vatrogasci vade oca. Da je bar sa svima moglo biti tako. 

Kako ste se osjećali tokom javljanja iz Petrinje kada su kamere bile ugašene?

29. decembar prošle godine bio je dan kada me preplavio osjećaj zahvalnosti da sam živ. Dan prije tog potresa, nije bilo žrtava, pa smo izvještavali o materijalnoj šteti. A onda, kada udari deset puta jači potres od zagrebačkog, imaš dojmove koji se slegnu tek tri dana kasnije. Neki dan sam opet bio na mjestu gdje smo se javljali usred još jednog manjeg potresa, onog kada se počela tresti zgrada pokraj, pa smo se morali pomaknuti usred javljanja. Prisjetio sam se ljudi koji ne mogu vjerovati što se dogodilo, da još tada nije dolazila hitna pomoć, pa se odjednom pojavila vojska i počela pregledavati zgrade tražeći žrtve. Stislo mi se grlo tek četiri sata kasnije, kada sam zaustio reći da Postirani sa Brača nude smještaj 50 obitelji iz Petrinje. Netko je taj dan ostao bez člana obitelji, netko bez doma, a ja sam se sjetio da su mi roditelji u mirovini slaboga zdravlja, nakon zagrebačkog potresa ostali bez stana u Zagrebu u koji su ulagali više od 30 godina. Pa mi nakon Petrinje, ni to ne djeluje tako strašno. Ali znam da mojim roditeljima jest. A ljudi u Sisačko-moslovačkoj županiji su preživjeli prognaništvo, doživjeli povratak, polako gradili život iznova i sada se nalaze pred još jednim izazovnim početkom. 


Možete li se prisjetiti sarajevskih demonstracija 2014. godine? Vjerovatno jedan od vaših najtežih zadataka, dobro nam je poznato vaše bježanje od policije?

Taj 7. februar je bio ludi dan. Sjećam se da sam došao na posao sat ranije, jer sam znao da bi moglo erumpirati nezadovoljstvo koje je ključalo danima. Kad je kamenje počelo letjeti na zgradu kantona Sarajevo, bilo je jasno da će biti svega. Kasnije se sve preselilo sa frontalne strane na one prozore sa ulice Hamze Hume, pa zatim na automobile. Još uvijek se sjećam kako dvojica muškaraca spuštaju ručnu kočnicu jedne male plave Škode, i guraju ju u potok. Onda je na red došla zgrada Predsjedništva BiH. Teško je biti vatrogasac. Pozovu vas da ugasite požar kada gore vrijedni arhivi, i još se morate zatvoriti u zgradu jer su na glavna vrata navirali novi prosvjednici, protiv kojih su se borili šmrkovima koje su postavili u njihovom smjeru. Gorenje automobila kod zgrade Ministarstva vanjskih poslova, bilo je zadnje što je policija trebala istrpjeti, a onda je bačen suzavac. Mislim da u životu nisam napravio bržu promjenu pravca kao tada kad mi je sto ljudi trčalo ususret, i to sve dok sam bio u programu na phono javljanju preko mobitela. Prilično sam se prestrašio, a i taj moj urlik je nešto najsmješnije što sam napravio u programu uživo. Mislim, nije meni bilo smiješno, ali svima koji su slušali, pomislili su: što mu se događa, pa valjda ne pucaju na njega?! I shvatio sam koliko je efektni način rastjeravanja taj suzavac - tamo gdje se baci - ne ostane pas na cesti za dvije sekunde. 

Kako biste opisali novinarski posao u nekoliko riječi i imate li neki savjet za mlade ljude koji žele da se bave ovim poslom?

Novinarstvo je uzbudljiv posao. Nikad nije dosadno, a uči se i radi na sebi stalno. Gubi se iz vida koliko se novinari moraju pripremati za pokrivanje recimo, nekog sudskog procesa, izbornoga dana, a da ne govorimo ako se ide pokrivati vanjska politika. Meni najdraže, a to sam dobio priliku raditi tek na Aljazeeri, je dobro pripremiti neko snimanje u inozemstvu, Italiji ili Francuskoj, kada su izbori bilo koje vrste. Ide temeljito iščitavanje da se upoznam tko je tko i koja mu je politička agenda, proučavanje anketa, tko kako stoji, a onda sati i sati telefonskih razgovora da se dođe do zahvalnih i relevantnih sugovornika. Nema bolje nego kada pripremiš 5 dana zahtjevnih snimanja, posložiš satnicu i sve ide po planiranom. Novinari rade dobre reportaže ako se dobro brifiraju, a djeluju uvjerljivo samo ako su dobro pripremljeni.  Tko nije spreman stalno raditi na sebi, i pripremati se, neće dobro proći jer će se to vidjeti kad tad. Ali tko voli učiti i pripovijedati, razviti će svoj prepoznatljivi stil i shvatit će da nema boljeg posla na svijetu.

Da li je nestalo objektivno novinarstvo?

Postoje pravila kako se naš posao radi, ali pomalo ih se zaboravlja.  Mislim da je Aljazeerin guideline nešto jedinstveno. Eto, ja nisam mogao zamisliti kako napraviti dobru reportažu a da u posljednjem offu ne kažem svoje mišljenje. A istina je da ima drugih, učinkovitijih načina. Progovaramo kroz naše sugovornike i njihove izjave. Mi smo medij, mi prenosimo i ne zauzimamo stavove. Ne znači da stavove nemamo, ali ih ne možemo komunicirati poput kolumnista. U televiziji se objektivnost sve više gubi, primjerice ako gledate pet minuta Fox News ili CNN, jasno vam je kome su više skloniji. Ako objektivno novinarstvo nestaje, ne preostaje nam nego da se informiramo iz više izvora. 


Novinar: Admir Oručević