U trećem dijelu teme ćemo čuti mišljenja ljudi iz struke koji će nam otkriti gdje su napravljene greške u procesu privatizacije. Ukoliko ste propustili prva dva dijela teme, možete ih pogledati na linkovima ispod.

*Privredni giganti iz Sarajeva koji su preživjeli rat ali ne i privatizaciju: Milionski iznosi plaćani certifikatima; Firmu koja je godišnje zarađivala 300 miliona dolara danas neće niko da kupi*

"U samom postupku privatizacije išlo se s nekim certifikatima i ulaskom radnika u vlasničku strukturu, međutim, po meni, prva i osnovna teza, kao čovjeka koji je akademski i u konsultantskoj sferi biznisa, je da kvalitet biznisa prevashodno zavisi o kvaliteti ljudi koji je vode", kazao je on.

Ističe da se trebalo svakom privrednom subjektu pristupiti "na način prilagođen onome što taj privredni subjekt jest". 

"Privatizacija je pokušana i neposredno prije rata kroz Markovićevu reformu i kroz uvođenje tog radničkog dioničarstva. Privatizacije je obavljena bez toga da je top menadžment bio odgovarajući i to je razlog što je veliki broj privrednih subjekata propao", zaključio je profesor Šunje.


Aziz Šunje

Nekadašnji član Nadzornog odbora Kantonalne agencije za privatizaciju Sarajevo Enis Džihanić, smatra da je napravljeno mnogo grešaka u procesu privatizacije.

"Prvo, smatram da smo požurili pod uticajem i pritiskom Evrope da izvršimo privatizaciju naših privrednih subjekata. Ako pogledamo geografsku sliku Bosne i Hercegovine i pogledamo gdje su nažalost, rat i ratna dejstva bila, možemo vidjeti da veliki dio industrije nije bio obuhvaćen tim ratnim razaranjima i da je on nakon okončanja rata 1995. godine, već 1996. manje ili više mogao da nastavi neko svoje poslovanje. Tu prvenstveno mislim na industriju Tuzlanskog kantona, mogu se primjeri uzeti i iz nekih drugih gradova, ali ću za primjer uzeti industriju Tuzle koja je nakon rata i privatizacije, skoro u cijelosti uništena, a bilo je mnogo perspektive tamo. Zatim, pritisci iz Evrope koji su bili oko privatizacije a odnosili su se, kao što se vidjelo, prvenstveno da mi ili stranci da preuzmu bankarski-informacioni sistem, te da upravljaju novčanim tokovima, što se na kraju i desilo, a to je da mi sada u Bosni i Hercegovini imamo jednu banku kojom upravlja Vlada Federacije BiH (Unionbanka), a sve ostalo je otišlo u privatne ruke stranih banaka i nešto domaćeg kapitala tu ima", govori Džihanić za Source.

Kako dalje navodi, u procesu privatizacije se nije razmišljalo dalekosežno.

"Privatizacije je napravljena takva kakva jeste da ljudi, vjerovatno, u tim trenucima kada su radili početne bilanse i privatizacijske bilanse, nisu razmišljali dalekosežno čemu mi idemo i da mi zapravo nakon rata izlazimo iz komunističke i socijalističke privrede, zajedničkog rada i imovine, radničkih savjeta i društvene svojine po principu 'Sve je ovo naše'. Uzmite za primjer staru industrijsku zonu u Vogošći, to je sve bilo u nekom kompleksu UNIS Pretisa i sve je bilo naše, između sebe dijelili kako je kome trebalo. Međutim, kada je došla privatizacija i kada je svako napravio taj svoj neki početni bilans po nekom dogovoru, tada su nastali oni grublji rezovi po principu 'Ovo je moja linija, ne možeš je više prelaziti, ovo je sada moje'. Tada, kada se to uradilo, kada je došlo do privatizacije, nastaju problemi oko upisa vlaništva i prepisa, te je nakon toga došlo do sukoba, iako su početni bilansi privatizacijski poprilično jasni", rekao je on.

Naglašava da je problem i tromost sudova pa određeni procesi traju i do deceniju i po.

"Ono što činjenično govori jeste da su sudovi u BiH poprilično tu tromi i možda ne poznaju tematiku o čemu se radi, niti ulaze u dubinu da vide šta je i kako je, pa se takvi procesi oko privatizacije i podjele kome je pripala neka nekretnina vode po deset do 15 godina. Evo, naprimjer, imamo firmu u stečaju koja je privatizovana 2001. godine i ona, nažalost, zbog takvih sukoba još uvijek nema čiste papire šta je privatizovala, a pritom ima imovinu vrijednu oko 15-tak miliona KM, a nema još uvijek niti jednog ZK izvatka. Istu to možemo prenijeti i na onu priču koju mi vrtimo ovdje bespotrebno a to je: 'Hrvatska, Srbija, Albanija, Crna Gora, Kosovo nam uzeli imovinu...'. Ko je nama kriv što mi 28 godinu nakon okončanja agresije na Bosnu i Hercegovinu, još uvijek, nismo između sebe dogovorili kome šta pripada, da li to pripada jednoj ili drugoj firmi, da li pripada kantonu ili Federaciji. Ja konkretno znam slučajeve gdje stoji imovina i godinama propada gdje su nas molili ljudi iz Hrvatske da dođemo da preuzmemo tu imovinu i da je unovčimo ili da uradimo s njom šta god mi hoćemo koja stoji i na njoj niko ništa ne radi. Zašto? Ne znam. Evo imate hotel u Trpnju u koji je Vlada FBiH uložila milione KM, a koji stoji već deset godina, te niko u njemu nije bio, a riječ je pritom o ogromnom hotelu. Zašto stoji? Ne znam. To treba neko da se pita i onda kažemo Hrvatska donijela Zakon o pomorskom dolu, pa normalno, jer oni moraju regulisati te stvari. Šta treba da to i dalje propada? Sa stanovišta vremenskog perioda koji je prošao, ljudi su i dosta trpili to. Ne opravdavam uzurpaciju tuđe imovine, ali ako se mi između sebe nismo još dogovorili čije je to, šta oni imaju čekati nas. Inače, u Sarajevu i u drugim gradovima imate istu tu imovinu koja stoji, ne zna se čija je i propada po 50 ili 80 godina", zaključio je Džihanić.


Enis Džihanić

Da li se nazire "svjetlo na kraju tunela" za nekadašnje privredne gigante

Stečajni upravnik GP Vranica Mustafa Handžo, u razgovoru za Source.ba portal kaže da je spas bivšeg građevinskog giganta pokušan. 

"Urađen je program reorganizacije krajem 2017. godine i predat sudu. Uglavnom, sud je nakon izvjesnog vremena u vrijeme pandemije koronavirusa taj plan odbacio zbog promjene uslova, tako da do reorganizacije nije došlo", naveo je on.

Još jedan građevinski gigant, koji je u svojim najboljim danima zapošljavao i čak 5.000 radnika, godinama se pokušava bezuspješno prodati. Riječ je o Hidrogradnji.

Stečajni upravnik ove firme Zijad Fazlagić u razgovoru za naš portal priča o stanju koje je zatekao u Hidrogradnji.

"Znate kakvo se stanje zatekne kada ljudi nisu primili plaću tri do pet godina. Znači, to je sve stalo bilo i zamrlo, i ta oprema što je ostala, nije bila održavana, sve je bilo pod hipotekom i sve založeno. Znači, tipično beznađe", prisjeća se Fazlagić.


Zijad Fazlagić

Inače, upravo za dva dana će biti održano novo javno nadmetanje za prodaju Hidrogradnje.

Početna cijena je 88.067.552,50KM.

Ipak, Fazlagić je optimističan.

"Ne znam hoćemo li uspjeti ovog puta, ali sam ubijeđen i siguran da to vrijedi te cifre, te pokušavam stalno jer bi se tada ljudi sto posto namirili. Svako umanjenje cijene ide samo nauštrb radnika. Moramo platiti Poreskoj upravi FBiH, moramo platiti sve ostalo jer je sve pod hipotekom, ali ako ne bismo po ovoj cijeni prodali, onda se radnici ne bi sto posto izmirili. Cijena je problem, u drugim situacijama ljudi smanjuju cijenu, a meni bi to bio poraz mene da je i ja smanjim, jer znate, kada imate namjeru da namirite i to bi bilo jedinstveno u historiji stečajnog postupka da se radnici sto posto izmire i namire", zaključio je on u razgovoru za Source.

*Treći dio*

Novinar: Ajdin Balićevac