3.4.2024. 15:43
"Es-selamu-alejkum i Alejkum selam sam prvi put čuo 1991. godine. Bio sam u Starom Gradu pa sam pitao: 'Šta je ovo?'. Nemam ništa protiv toga, ali hoću da kažem da je i to nešto što nije bilo prije u Sarajevu"
Ove godine se navršavaju 32 godine od početka opsade Sarajeva, koja je trajala 1425 dana.

To je bila najduža opsada jednog glavnog grada u historiji, a građani su tokom skoro četiri godine, bili izloženi svakodnevnom teroru JNA/VRS i paravojnih formacija sa okolnih brda iz svih mogućih vrsta naoružanja.

Samo zahvaljući neviđenoj hrabrosti, prkosu, želji za otporom i opstankom, zlo sa okolnih brda se nije spustilo u grad, te je na koncu i poraženo. 

Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete. 

Prve civilne žrtve opsade Sarajeva Suada Dilberović i Olga Sučić ubijene su 5. aprila na Vrbanja mostu, nedaleko od zgrade tadašnje Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ispred koje su se odvijale demonstracije građana koji su tražili očuvanje mira, na koje je otvorena vatra. 

U narednim danima, portal Source će objaviti razgovore sa ljudima iz različitih sfera koji su proveli rat u Sarajevu. Pričat ćemo o njihovim ličnim doživljajima i emocijama, početku opsade, 1991. godini, najtežim trenucima...

U prvom dijelu kojeg emitujemo, razgovarali smo sa Bakirom Nakašem, čuvenim sarajevskim doktorom i ratnim direktorom Opće bolnice u Sarajevu, te Draganom Miokovićem, penzionisanim policajcem koji je svjedočio u procesima protiv ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića. 

Mioković je, govori nam, bio potpuno siguran da će do rata doći, ali ne u onom obimu u kojem je bio. 



"Na martovskim barikadama, ja kada sam vidio one sa maskama i sa dugim cijevima, tada sam već bio svjestan da se nažalost neće moći izbjeći, žargonski rečeno, da se 'pobijemo', ali kao što rekoh, nisam vjerovao da će biti onako krvavo kako je bilo", prisjeća se on. 

Nakaš kaže da su mnogi u Sarajevu, nažalost, mislili da do rata neće doći.

"Iako smo imali primjer Hrvatske i Slovenije i svega onoga što se dešavalo u sve tri republike, tako da je izvjesno bilo da će do rata doći i u Bosni i Hercegovini. Međutim, mi smo imali taj nekakav poseban osjećaj, naročito mi u Sarajevu, da to zajedništvo i taj odnos ljudi i blizina, da će to nadjačati. Nažalost, prevarili smo se, mnogi od nas koji smo mislili da do toga neće doći, to je sa 2. martom postalo evidentno", priča on.

Naše sagovornike smo pitali o atmosferi koja je vladala u gradu tokom 1991. godine.

"1991. godina je bila pravi uvod u ovo što će uslijediti. Nije samo po Grbavici bilo četničkog orgijanja, bilo je toga po čitavom gradu. Znate kada se muškarci pozdravljaju pa se i poljube. Meni je to uvijek bilo čudno, ali te 91. godine sam prvi put vidio da se na Čaršiji ljube tri puta. Apropo toga, mi smo se zezali pa govorili - oni što se troljube. Također, na nekim dernecima je znalo biti nacionalističkih pjesama koje se nikada prije u Sarajevu nisu pjevale. A repertoar je bio sljedeći - krenu od 'Ko to kaže, ko to laže', pa dođe to do 'Vojvode Sinđelića' itd. Ako već govorimo o '91. i nekim mojim čuđenjima, moram biti potpuno iskren, s obzirom da sam ja Sarajlija, mnogo puta sam se susretao sa pozdravima 'Merhaba' i 'Allahimanet', to je bilo bosansko. Također, sa ženama u katu i pod šamijom je nešto sa čim sam ja odrastao i to je dio mog identiteta. Da se ne bi shvatilo pogrešno, nemam ništa protiv toga, ali Es-selamu-alejkum i Alejkum selam ja prvi put čujem tad, te 1991. godine. Vrlo dobro se sjećam, ja sam tada bio u Starom Gradu, pa sam pitao: 'Šta je ovo?', pa su mi ljudi objašnjavali da je to taj pozdrav. Hoću da kažem da je i to nešto, što nije bilo prije u Sarajevu. Ta 1991. godina je bila jedno 'pumpanje' i narastanje opšteg nepovjerenja, jednostavno - ružan period", kazao je Mioković.

Sa druge strane, Nakaš kaže da je bila prisutna jedna neizvjesnost, te da čovjek nije bio siguran kako će dalje to djelovati.