4.4.2024. 17:04
"Svom starijem sinu sam rekao: 'Ti si upisao mašinstvo da ne bi išao u vojsku, a sada ćeš pucati protiv svojih dojučerašnjih prijatelja'. To ga je prenerazilo"
U Sarajevu se sutra obilježava još 32. godišnjica početka opsade Sarajeva, koja je trajala 1425 dana i bila je najduža opsada jednog glavnog grada u modernoj historiji ratovanja.

Tim povodom, u drugom dijelu naše teme smo razgovarali sa predsjednikom Jevrejske zajednice u BiH Jakobom Fincijem i penzionisanim doktorom, koji je inače rat proveo sanitetskoj službi Armije Republike Bosne i Hercegovine, Draganom Stevanovićem.

Ukoliko ste propustili prvi dio teme, možete je pogledati OVDJE.

Finci na početku kaže da je njemu opsada počela 2. maja 1992. godine, jer se do toga datuma, iz Sarajeva moglo izaći.

"U tom periodu, imali smo pred očima rat u Sloveniji koji je trajao sedam dana, rat u Hrvatskoj koji je bio nešto duži i pogotovo taj rat u Hrvatskoj nam je bio dobra lekcija, jer je grad Dubrovnik bio pod opsadom tri mjeseca od oktobra do konca decembra 1991. godine. Taj mir između JNA i Hrvatske je potpisan upravo u Sarajevu početkom 1992. godine. Ja znam da mi računamo 1425 dana opsade, ali je meni opsada počela 2. maja, zato što je do tada radio i avion i voz i autobusi, pa se moglo izaći iz Sarajeva. Međutim, spremajući se za najgore, mi smo jednostavno svim članovima Jevrejske zajednice poslali pismo da se nadamo da će biti mir, kako naše rukovodstvo kaže, ali da za svaki slučaj bi bilo dobro da izvade pasoše i produže ih. Mi smo svake godine slali između 30 i 40 ljudi u Izrael, da posjeti porodicu, a mnogi od njih i zbog hodočašća ili nekih drugih stvari, a onda, nakon ovog pisma, par stotina je zatražilo izlaznu vizu za Izrael, što je u Oslobođenju prouzrokovalo izlazak članka pod nazivom 'Kad Jevreji napuštaju grad, to je loš znak za grad'", priča nam on.

Kako kaže, tada su iz Jevrejske zajednice nastupili na televiziji i objasnili da nema razloga za paniku, te da će se 1992. obilježiti 500 godina izgona Jevreja iz Španije, kada su Jevreji nakon tog izgona 1492. godine došli u Bosnu i Hercegovinu.

"Pa je planirana jedna velika manifestacija u Izraelu na koju je trebalo da ide mnogo ljudi odavde i da je to razlog što tražimo vize a ne zato što želimo napustiti grad. Međutim, istovremeno, privatno su ljudi počeli da razmišljaju šta dalje. Ja sam svome sinu koji je bio stariji i koji je dorastao za vojsku rekao: 'Ti si upisao mašinstvo da ne bi išao u vojsku, a sada, ne samo da ćeš ići u vojsku nego ćeš pucati protiv svojih dojučerašnjih prijatelja', što je njega prenerazilo i pitao me je šta da radim, rekao sam mu da je jedini način da izbjegne to da ode odavde. I stvarno, u septembru 1991. godine je napustio Bosnu i Hercegovinu, tako da, nije bio ovdje za vrijeme rata. To je prva slika. Druga slika koja je bila jako upečatljiva, budući da stanujem u starom dijelu grada, je bila opšta pljačka u Sarajevu, koja je nastupila 2. odnosno 3. maja, početkom opsade. Sve radnje su bile opljačkane, uključujući apoteke, sve osim knjižara, jer u prvi momenat niko nije išao u knjižaru da krade knjige, jer im nisu trebale. Kasnije su i knjižare opljačkali kada su shvatili da tri toma Marxa i Engelsa možete da skuhate grah za tri dana", kaže Finci.



Doktor Stevanović navodi da je on i prije 1992. godine, vidio u kojem smjeru se čitava situacija kreće.

"Ja sam u principu bio oficir JNA kao vojni ljekar i malo ranije sam shvatio, kad sam uspio da se izvučem iz te ratne jedinice sa Pala u Sarajevo u Vojnu bolnicu, da JNA više nije JNA i da je to jedna vojna formacija koja je potpuno u prvom momentu prihvatila da je oružana sila samo jednog naroda u Jugoslaviji a potom se žestoko transformisala u jednu fašističku silu. Tako da, baš i nisam bio iznenađen svim potezima koji su se kasnije dešavali, jer više nisam imao nikakve iluzije u to da je JNA neka oružana narodna sila jugoslovenskih naroda, nego je, kao što rekoh, postala isključivo prvo srpska vojska, a potom i vojska sa jednom izrazito fašističkom ideologijom. Ja sam bez ikakve ideologije iskreno da kažem, nego čisto vođen svojom profesijom, jer ljekar dužan da bude uz svog pacijenta kada mu je najgore, ja sam ljekar i odrastao sam u ovom gradu i nisam imao nimalo dileme da li bilo gdje drugdje da idem. Radio sam prvih pola godine u bivšoj Vojnoj bolnici koja je nastavila raditi kao gradska bolnica, a nakon toga u redovima Armije Republike Bosne i Hercegovine u sanitetskoj službi do završetka rata, odnosno nekoliko dana prije, do mog ranjavanja", dodaje penzionisani doktor.