Osim toga, obzirom da je izborna godina, upozorio je da postoji mogućnost da dođe do rasta plata, ali u javnom sektoru. Međutim, povećanje plata radnika u javnom sektoru, ne znači i povećanje u privatnom sektoru: „Otprilike većina naših građana radi za 700 do 750 maraka neto. Pitanje je kako unaprijediti njihov život, kako njima pomoći. Kako možemo dići medijalnu platu na hiljadu, a prosječnu 1500 maraka, to je pravo pitanje“, naveo je Čavalić za Source.ba. 
 
Source.ba: Kako biste ocijenili trenutnu sveukupnu ekonomsku situaciju zemlji? Da li se po Vašem mišljenju Bosna i Hercegovina nalazi u najtežoj recesiji u posljednih 25 godina? 

Admir Čavalić: „Mogu kazati da je riječ o ukupnoj ekonomskoj krizi koja se ne pamti od rata na ovamo. Dakle, ovo nije klasična recesija, nismo imali privrednu kontrakciju. Međutim, imamo izuzetne inflatorne efekte koji bilježe pad životnog standarda i generalno nemogućnost ekonomske kalkulacije. Vrlo izazovna kriza, kako za Bosnu i Hercegovinu, tako i za čitav svijet, posebno u kontekstu ukrajinske krize, odnosno rata u Ukrajini.“ 

Source.ba: Prema posljednjim informacijama, cijene proizvoda i usluga koje se koriste za ličnu potrošnju u Bosni i Hercegovini poskupile su na godišnjem nivou u prosjeku za 10,2 posto. Molim Vas za obrazloženje; Šta to znači u praksi u odnosu na trenutna prosječna primanja? 

Admir Čavalić: Generalno Bosna i Hercegovina spada u red manje razvijenih zemalja, među najmanje razvijenim zemljama u Evropi. Što znači da i prije same inflacije i krize, imali smo dosta niske životne stndarde življenja, govorim o građanima. Ono što je problematično jeste da, iako imamo globalnu inflaciju, ona ne utiče podjednako na sve kategorije populacije. Konkretno u sklopu raspoloživog dohotka naših građana, znatni dio se troši na prehrambene proizvode i energente, odnosno komunalije. Upravo je cijena prehrambenih proizvoda naviše imala rasta u proteklom periodu, što znači da je nesrazmjerno značajniji udar na građane Bosne i Hercegovine u kontekstu inflacije, nego u odnosu neke građane u drugim zemljama svijeta. I to je bitno pojasniti. Što znači, došlo je do drastičnog pada životnog standarda naših građana, plate nisu mogle rasti niti su rasle u kratkom roku. Moguće je da u javnom sektoru dođe do rasta, obzirom da je riječ o izbornoj godini. 

Source.ba: Napomenuli ste da je priča o minimalnoj plati od 1.000 maraka nerealna, naročito kada je u pitanju privatni sektor. Možete li nam to bolje pojasniti? 

Admir Čavalić: „Ono što je bitno navesti je da se minimalne plate bilo gdje u svijetu, generalno rast plata, ne treba vezati za zakonodavstvo, odnosno uredbe vlada. Da je tako onda bi afričke zemlje imale među najvišim platama bez obzira na produktivnost rada, tržišne prilike i sl.. Dakle, trenutna prosječna plata u BiH je hiljadu maraka. Nigdje u svijetu se nije desilo da se minimalna plata izjednači sa prosječnom platom. Dakle, zato sam naveo da je to nerealno, možda je trebalo neku adekvatniju riječ iskoristiti. Nije zabilježeno u modernoj historiji da dođe do povećanja minimale plate na iznos trenutne prosječne plate. Pitanje je kao društvo želimo li ekonomski populizam ili želimo konkretne promejne, reforme i da pokušamo pokrenuti naše društvo na bolje.

Šta je konkretna promjena? Evo da se smanji fiskalno opterećenje na rad, evo konkretno u FBiH kroz izmjenu zakona i na taj način da se omogući da dođe do rasta svih plata do nekih 200 maraka ili više čak. To je u granicima ostvarivog i mogućeg. Naravno, sindikati su ponudili cifru od hiljadu maraka, ja sam postavio kontra pitanje; Zašto ne hiljadu i 100 ili 150, ako već pokušavamo da diktiramo plate na taj način. Ono što je je bitno naglasiti, kada posmatramo medijalnu platu, otprilike većina naših građana radi za 700 do 750 maraka neto. Pitanje je kako unaprijediti njihov život, kako njima pomoći. Dakle, u tom smislu, ekonomski posmatrano, ne treba nas minimalac toliko interesovati, koliko medijalna i prosječna plata od 1000 maraka. Kako možemo dići medijalnu platu na hiljadu, a prosječnu 1500, to je pravo pitanje?“ 

Source.ba: Smatrate li da je potrebno da iznova preispitamo svoje životne prioritete? Nije li to već svedeno na minimum?

Admir Čavalić: "Pa jeste i svako će donijeti odluku spram vlastitih primanja, mogućnosti i slično. Ja uvijek podržavam racionaliziraje potrošnje, unapređenje finansijske pismenosti, mogućnosti neke dodatne edukacije kako bi se racionalizirala potrošnja bez obzira da li je riječ o krizi.  Generalno, apel je da se racionalizira potrošnja, u smislu da se možda odgode neke veće  kupovine, luksuzne kupovine iako su investicije i višak kapitala itekako poželjne u vrijeme krize."

Source.ba: Kako komentirate rad sindikata, da li se sindikati istinski bore za položaj radnika ili preovladavaju partikularni interesi? 

Admir Čavalić: "Tri su bitna obilježja sindikata, kako u Bosni i Hercegovini tako i u svijetu, mada više u Bosni i Hercegovini. Sindikati ne štite interese radnika oni štite interese članova sindikata i to je prva stvar koju moramo razumjeti... I velika je razlika između radnika i članova sindikata u smislu da su sindikati partikularna grupa, a radnici su univerzalno prisutni. Druga stvar je da u Bosni i Hercegovini, karakteristično, sindikati uglavnom štite prava članova sindikata koji rade u javnom sektoru. To je malo problematično obzirom da obično unapređenje radnika u javnom sektoru, odnosno članova sindikata, znači smanjivanje prava radnika u privatnom sektoru.

Pa tako, ako želite da povećate plate radnicima u javnom sektoru, pod uslovom da nije bilo rasta prihoda u budžetu, to možete uraditi na dva načina - ili se kreditno zadužiti ili dizati porez. Oba načina, kratkoročno i dugoročno, štete radnicima u privatnom sektoru. I treća stavka je da sindikati obično imaju neke vlastite interese, shodno funkciji i mogućnostima, što se vidi po primanjima predstavnika, čelnika sindikata. Dakle, oni najviše ostvaruju vlastite interes, i interese članova svoje porodice sporadično. "