Razgovarali smo sa Alisom Mahmutović, Mahirovom majkom, o narednim koracima koje namjerava poduzeti.

„Naš cilj je istina i pravda za Mahira. Upravo radimo na stvaranju ozbiljne Fondacije koja bi prevenirala vršnjačko nasilje, delikvenciju i koja bi se borila za integritet djece i omladine. Njihovo je psihičko i fizičko zdravlje ono što moramo staviti na prvo mjesto, želi li ovo društvo imati budućnost. Moja je jedina želja istina i pravda - tako da ćete se morati za većinu pitanja upućenih meni obratiti Tužilaštvu, u koje imam puno povjerenje, a trebali biste i vi, jer je to NAŠE Tužilaštvo.  Za mene, kao majku, važno je ko je kriv, a taj ko jest kriv - mora i da odgovara jer mog djeteta više nema i jer je moje dijete dvije godine živjelo u strahu. Svaku noć legnem zamišljajući šta je sve moglo biti u toj lijepoj i pametnoj glavici da se okrene protiv sebe. Na meni nije da se bavim tim poslom, to rade ljudi koji to znaju. Moje je samo da do presude preživim“, izjavila je ona.

S obzirom da je gotovo cijelo polugodište uoči samoubistva Mahir pohađao Osnovnu školu „Aleksa Šantić“, zanimalo nas je kakav je tretman imao u toj prosvjetnoj ustanovi.

„Rukovodstvo nove škole u koju je Mahir krenuo bilo je izuzetno senzibilizirano za 'njegov slučaj'. Odnosno, prenijela sam im, iako tada nisam ni slutila o razmjerama svega toga,  da je dijete bilo žrtva vršnjačkog nasilja u prethodnoj školi (Bosna Sema) i da od njih očekujem samo da  imaju to u vidu, i da ga smjeste u neko 'mirnije' odjeljenje. Štaviše, psihologinja škole, pedagogica Marija Vajdec, pozvala me prije početka nastave da se konsultira sa mnom o tome, da skupa donesemo odluku o tome u koje odjeljenje da ga se usmjeri. I uradila je onako kako bi to uradio svaki iskusan pedagog - psiholog, tako da Mahir, septembra 2015., kreće u 9-A kod nastavnice Almedine Biber. Odjeljenje ga je prihvatilo vrlo srdačno i bili su pristupačni.  Također, i kada se govori o prof. Biber, mora se naglasiti da je  riječ o vrsnoj stručnjakinji, budući da mi je već na drugom sastanku rekla ono što me zaboljelo, ali istina uvijek boli, a to je da joj je izuzetno teško komunicirati s Mahirom jer su 'oko njega zidovi', te da ona ne zna šta je on u prethodnoj školi prošao, ali da je to bilo sigurno nešto strašno. Na to smo obje zaplakale. Ja, jer sam se osjećala potpuno bespomoćnom, budući da se zatvarao pred svima, a ona iz solidarnosti jer je i sama majka. Nakon tragičnog događaja, prvo jutro došli su svi na žalost: direktor, pomoćnica direktora, pedagogica i razrednica. A najavljen je i cijeli razred. Tek tada sam saznala da Mahir nekoliko dana prije tragičnog događaja nije pohađao školu, ali je svoje drugove iz razreda redovno izvještavao preko mobitela i Facebooka da je bolestan i da ću ja uskoro doći da opravdam izgubljenu nastavu. Oni su to prenosili razrednici i žena je očekivala moj dolazak. S druge strane, mene je zavarao govoreći mi da je sljedeće sedmice roditeljski, tako da ništa nisam posumnjala. Redovno je odlazio i dolazio. Redovno je i učio. I očigledno sve isplanirao puno prije, jer se, prema riječima razrednice, a i našem iskustvu, zadnju sedmicu ponašao izuzetno raspoloženo. Stručnjaci kažu – to je znak da je donio odluku. Mahirovi nastavnici iz Osnovne škole 'Aleksa Šantić' bili su izuzetno korektni, a tamo je imao sasvim normalan odnos s prijateljicama i prijateljima. U tom smislu, dovoljna vam je informacija da na Mahirovom mjestu još uvijek niko ne sjedi - i to mi nastavnica Biber uvijek ponovi, svaki put kad se čujemo.“

Gospođa Mahmutović je u ranijem medijskom istupu navela kako je čelnicima Međunarodne škole, u kojoj je Mahir trpio zlostavljanje, njegov biološki otac zapravo „kec u rukavu“. Upravo je ta izjava bila jedan od povoda za prvi medijski istup Mahirovog oca, Muhameda Rakovca, u kojem je izrazio sumnju u vjerodostojnost tvrdnji koje su iznijeli Alisa Mahmutović i Dubravko Lovrenović.

„O tome zašto je kontaktiran Mahirov otac, koji Mahira nikad nije posjetio u Sarajevu, i nikad nije došao u tu školu, valjda je sada jasno svima. Šta mislim o školi Bosna Sema - rekla sam u više navrata. A šta  mislim o Mahirovom ocu - rekla sam svojim razvodom. Jedni drugima su kec u rukavu, jedni drugima polijevaju na ruke. Bolje se razumiju - poslovni su ljudi, a ja se ipak bavim samo humanistikom“, tvrdi gospođa Mahmutović te dodaje na temu medijskog istupa g. Rakovca.

„O prvom javnom obraćanju Mahirova oca pozvala bih se jedino na opsežnu literatutru napisanu na temu patrijarhata balkanskog tipa. I to je sve što ću reći. Sve drugo je suvišno.“

Muhamed Rakovac tvrdi da Mahir nije odgovarao na njegove pozive danima uoči samoubistva te da mu je govorio kako je ranije bivao kažnjavan oduzimanjem mobitela.

„Mahir, istina, nije htio da odgovara na očeve pozive i tu ja, niti bilo ko drugi, nije mogao ništa. Ocu nije mogao oprostiti  to što smo nas dvoje izašli iz trosobnog stana u jednu bijednu garsonjeru u kojoj smo jedva spavali. A njegov otac je ostao sam u trosobnom stanu sve do dana današnjeg. I sve ono što smo u tim godinama prošli. Mi iz tog stana nismo uzeli ništa - čak ni pribor za jelo. Uviđala sam da što je bio stariji - to mu je više zamjerao. Tako je barem meni Mahir govorio, odnosno prigovarao zato što se nisam ranije razvela. Međutim, i pored toga, pokušala sam djetetu objasniti da se njegov otac takvim odnosom samo sveti meni, a da je on ipak njegov otac i da se on razveo od mene, ali ne i od Mahira. Govorila sam mu da je njegov otac dio njegove vlastite polovine i da se barem zato javi ocu. Nisam uspjela.  Toliko vam ja u ovom trenutku mogu reći o tome. Sve ostalo ćete morati pitati Tužilaštvo jer su tamo pohranjene ostale informacije, budući da je Mahir o svom ocu više govorio svom najboljem drugu.“

Datum samoubistva, koji se poklapa sa datumom razvoda Mahirovih roditelja, je detalj koji je podstakao ideje o drugačijim motivima koji su doveli do samoubistva.

„Što se tiče datuma razvoda - Mahir i ja smo praktično iz stana izašli u ljeto 2011. Za njega je to bio razvod, kao i za mene. To je odluka o razvodu, a Presuda je donesena puno ranije, u pisanoj formi na pomenuti datum, međutim pohranjena je u kućnoj dokumentaciji kojom se Mahir nikad nije bavio. Uostalom, kao ni ja.  O tome kako je i zašto je Mahir htio da se 'riješi', kako je rekao svom najboljem drugu, ovog svijeta - predmet je istrage. Sve ostalo su pusta nagađanja. A da datum nema nikakve veze govori njegovo dugotrajno pripremanje za taj čin. O tome će se više znati u Tužilaštvu.  S druge strane, struka kaže, da svaki samoubica donese odluku davno prije samog čina. Kasnije, kad sam vratila slike i razgovore u naših zadnjih 15 – 20 dana, mogu to i potvrditi. Tih nekoliko dana kojih nije bio u školi, vjerujem da je svaki od njih ostajao razmišljajući da li da to uradi upravo tada ili ne.“

Muhamed Rakovac je negirao informacije da je Mahir, uoči samoubistva, u školskom ruksaku zapalio knjige te tvrdi da je zapravo zapalio fotografije.

„Za razliku od gosp. Rakovca, ja znam šta je u ruksaku bilo, jer sam ga ispratila taj dan u školu, pa tako sigurno mogu reći da nije spalio nikakve fotografije. Štaviše, Mahir nije ni volio da se slika s bilo kim. Niti je uživao gledajući fotografije. To će potvrditi i vještačenje njegovog Facebook profila na kojem nije bilo nijedne njegove slike. On je mrzio sve slike, osim onog albuma gdje je bio beba, a taj album stoji u njegovoj ladici – na njemu smo i ja i gosp. Rakovac. Tu ja nisam dala da išta dira.“

Muhamed Rakovac je govorio i o „misterioznoj osobi“, koja mu je, navodno, na dženazi dala knjigu, tvrdeći da se radi o ocu Mahirovog druga. Kasnije se, prema tvrdnjama g. Rakovca, ispostavilo kako se ta osoba lažno predstavila.

„Naravno da sam upoznata i sa osobom i sa djelom koje je spušteno u mezar. Upoznat je i imam kojeg smo pitali da spustimo knjigu. To je lako provjerljivo. Riječ je o knjizi Mahirovog najboljeg druga koja je ušivena sa 14 različitih konaca - tačno onoliko koliko je Mahir imao godina. A stavljena je zbog određenih citata, koje su oni voljeli, u kojima su se pronalazili, a između ostalih, parafraziram: da smrti zapravo i nema... I o tome  ćete više saznati u Tužilaštvu“, tvrdi Alisa Mahmutović.

Cijeli slučaj je trenutno u rukama istražnih organa, koji poduzimaju sve potrebne korake kako bi se rasvijetlila pozadina tragičnog događaja.
  
„Što se mene tiče, najvažnije mi je ono što je trenutačno predmet sudskog vještačenja: ko je, kada, i na koji način prijetio Mahiru, ko ga je i kada tukao, pa je kasnio na nastavu i ko se usudio seksualno zlostavljati ga. Jer, boreći se za istinu o Mahiru, borimo se i za istinu mnoge druge djece, drugih mahira koji pate u tišini, dok je, nažalost, za njihove roditelje sramno i vulgarno govoriti o zlostavljanju, pa  o tome šute, a djeca se osjećaju bezvrijedno i ništavno. Svi treba da dignemo svoje tepihe i otvoreno se suočimo sa sadržajem s kojim živimo, a pravimo se da nije tu, jer svih nas se tiče. Ništa ne prolazi samo od sebe. Sve to jako boli, boli i kad spavam, a ja znam kako spavam.

Mahirov otac može da sumnja u što god želi. Samo što je možda zaboravio da  se sve sumnje moraju dokazati na relevantnim mjestima. On to pravo ima i tu nema ništa sporno. Mene moja bol i ono što znam tjera ka traženju istine i krivaca.

Satisfakcija bi bila donošenje novog zakona koji bi uključivao bh. kontekst, a to znači da onaj ko bi zlostavljao i terorizirao druge, ne bi morao završiti školu i traumatizirati kolege. Za njih bi se mogla osmisliti i druga rješenja. Također, bez obzira na godine, ukoliko je počinilac svjestan šta je napravio, a tako stoji npr. u američkom zakonu, i zašto se ne pozvati na njega, on za svoje djelo mora odgovarati. I na koncu, jedna od najvažnijh stvari, što se tiče tog zakona  mogućnost je njegove retroaktivne primjene.

Znate, kad se radi o djetetu, u svakoj majci probudi se lavica. I tu se ja ne razlikujem od drugih majki. Do zadnjeg dana ću se boriti da saznam ko je i kada učestvovao u verbalnom, fizičkom, ali i seksualnom zlostavljanju moga djeteta. I ko mu je, čak i nakon ispisa iz Bosna Seme, juna 2015. i dalje prijetio. Ko ga je danima ismijavao, ko mu nije dao da odgovara, ko ga je unižavao svaki dan... A sve ostalo je izvan mog fokusa. Ljudi će uvijek misliti ono što žele i prema svom svjetonazoru. Ja tu ne mogu ništa. Meni ostaje samo bol i borba. A tu sam ipak, pored divnih ljudi koji olakšavaju tu bol. Prije svih, moga supruga Dubravka, bez čije suportivnosti ne bih izdržala ni dana, zatim njegovih, a i mojih divnih kćerki i žena Lare i Majde i mnogih drugih na koje mislim, a koje neću stići pomenuti.

Mi tražimo odgovornost škole jer su bili odgovorni za tu djecu, kao i odgovornost roditelja. Jer, kako reče jedna roditeljka u skorašnjoj emisiji, koja je isto tako izgubila dijete na jednom drugom mjestu, ako vas ujede pas, a on ima vlasnika - vlasnik zakonski odgovora.  Sud će, sigurna sam, utvrditi odgovornost roditelja, kao i njihove propuste u ovom slučaju. Ponovit ću to još jednom, Mahir je žrtva dugotrajnog zlostavljanja nekolicine dječaka i djevojčica koji su se u tome pravilno rasporedili. Zašto se, međutim, škola postavila ovako - neka svako prosudi sam. Možda mu u tome pomogne informacija o visini upisnine. Meni to prvo pada na pamet jer znam kako zovu i prije vremena upisa da vas podsjete na uplatu.

Zato, na kraju,  dragi moji sugrađani – i svi Bosanci i Hercegovci, elitizam se ne kupuje upisninom, odijelom  i knjigama iz Prizme, nego radom na sebi i to svaki dan. A biti čovjek - nije samo da nije lako. To je umijeće. Zahtijeva rad na sebi 24h dnevno. Iskoristit ću priliku da izrazim empatiju sa pojedinim nastavnicima, Bosancima i Hercegovcima koji rade u Bosna Sema školskom sistemu, koji su žrtve izrabljivačkih ugovora. Sve vas majčinski žalim, a gospođi Maji Gasal Vražalica - čestitam jer nije samo germanistkinja, parlamentarka, pedagogica, nego čovjek prije svega.  Svi vi, koje sprečavaju izrabljivački ugovori, dakle možete, da to hoćete, naći načina da kažete istinu, a da vaši izrabljivači za to ne saznaju. Problem je, međutim, što vaše tepihe još uvijek niste podigli. Šteta za vas“, zaključila je za kraj Alisa Mahmutović.

(Nedim Pobrić)