U zimu 1954. godine fotograf zagrebačkog lista “Borba”, Nikola Bibić, posjetio je željezaru Zenica kako bi napravio fotografije za novinski članak.

Fotografišući radnike u grupi, jedan livac, zbog divnog osmijeha, punog kao šećer bijelih zuba, posebno mu je zapeo za oko. Njega je Bibić odlučio snimiti zasebno.

Stani ovako, digni malo lopatu, gledaj u kameru, ne mršti se, nasmij se – sve je to prethodilo nastanku jedne od najpoznatijih jugoslavenskih fotografija ikad, portreta mladog livca romske nacionalnosti, Arifa Heralića, koji će dogodine naći i na novčanici od hiljadu dinara. Bio je to sretni početak jedne nesretne individualne historije, o kojoj je 1967. godine snimljen dokumentarni film, “Devalvacija jednog osmijeha”.

Slava donijela nesreću
Nakon što je izašao na novčanici i postao jedno od najpoznatijih lica Jugoslavije, Heralić zvani Hiljadarka, susreće se sa problemima koje prije nije mogao ni zamisliti. Lijepi, nasmijani livac, simbol usrećene jugoslavenske radničke klase, ispričao je početak svojih problema novinaru lista Politika-ekspres: “Kad novčanica uđe u promet, ja obolih na srcu. Zatim puče glas da sam dobio dva miliona, pa me neki noću isprebijaše namrtvo, uzeše mi 150 000 dinara..”

Prava istina, kao i obično, bila je dosta drugačija od javne: za svoj lik na novčanici, Arif Heralić, koji je kasnije tvrdio da mu niko nije rekao kako će “izaći na novac”, već samo da će “izaći na neku važeću stvar”, dobio je tek neku siću, s čime je dospio u krajnje nezavidan položaj – postao je čovjek jako slavan, a pri tome ostao siromašan kao što je i prije bio. Prema takvima ljudima svjetina osjeća zavist, a ne osjeća strah, što ih čini savršenim metama za razne sitne pakosti, koje se udružene pretvaraju u veliki problem za pojedinca kom su upućene.

Arifa Heralića ljudi su uvjeravali da je prevaren, te da ima pravo na znatno veću naknadu od one koja mu je dodijeljena. Prvih godina, dok je još bio željezarin uposlenik, lijepi i naivni livac, iako je smatrao da svjetina govori istinu, nije se želio upuštati u tužbe, iz straha da ne optuži državu, koja je u to vrijeme surovo postupala sa onima koji to rade.

Parnični postupak
Tek desetak godina nakon što je novčanica štampana Heralić se odvažio da pokrene parnični postupak protiv Narodne banke. Bio je tada već četiri godine u invalidskoj penziji, a kako je uz to imao jedanaestero djece, u stanu od samo jedne sobe, shvatio je da mu je to vjerovatno jedina šansa da se otrgne iz surovih pandži bijede. U tome ga je posebno ohrabrio advokat Fadil Imamović, koji mu je uspio objasniti da neće tužiti državu, već samo jedno preduzeće, Zavod za izradu novčanica u Topčideru.

Dva puta Heralić je posjećivao pomenuti Zavod, u nadi da će se uspjeti nagoditi, ali drug Salković, direktor, odbio ga je oba puta. Prema Heralićevom svjedočanstvu, drug Salković mu je rekao da na hiljadarki nije njegova fotografija, već crtež, te da zbog toga nema prava na dodatni novac. Slučaj je završio na sudu, gdje je izrečena presuda po kojoj bivši livac Arif Heralić neosnovano traži od Narodne banke da mu isplati naknadu za korištenje njegovog lica na novčanici od hiljadu dinara; tom prilikom na vidjelo je izašao i dokument na kom Heralić potpisom potvrđuje da pristaje dati svoj lik za štampu hiljadarke, a za ranije spominjanu, davno potrošenu siću. “Moji obrazi i moje lice je ukrađeno!”, komentarisao je Heralić poslije toga.

Takav nesretni rasplet situacije gurnuo je nesretnog livca i radnog invalida još dublje u ponor, gdje je jedinu utjehu pronalazio još u alkoholu. “Ja popijem svaki dan barem pola litra, a nekad bude i litar, iii… Možda i dva litra rakije… Ali vječito sam pametan, i svjestan… Sin ove zemlje, nikada pogrešit neću, nit smijem da pogriješim.”, Heralićeva je izjava iz filma “Devalvacija jednog osmijeha”.

Izvinjenje TV Zagreb
Dokumentarni film o nesretnoj sudbini najslavnijeg radnika željezare Zenica režirao je Vojdrag Berčić. Premijerno je emitovan 9. 1. 1968, na TV Zagreb, odmah poslije Dnevnika. S obzirom da petnaestominutni film, umjesto zadovoljnog i perspektivnog pripadnika radničke klase, prikazuje iskorištenog i odbačenog siromaha, u političkim krugovima ocijenjen je kao skandalozan, te je zatražena sudska zabrana daljeg prikazivanja.

TV Zagreb izvinio se gledateljima na emitovanju takvog sadržaja, nazivajući ga političko-programskom greškom, dok je urednik filmskog programa podnio ostavku. Do sudske zabrane ipak nije došlo, uz krajnje licemjerno obrazloženje državnog tužioca da je “društvena osuda jača od bilo kakve administrativne zabrane”.

Životna priča Arifa Heralića poslužiće kao inspiracija za još jedan film, komediju “Hiljadarka” iz 2015. godine, sarajevskog reditelja Nenada Đurića. Istina, iz ovog smiješnog filma ne može se saznati ništa o Arifu Heraliću, ali oni koji poznaju priču nesretnog livca lako će pogoditi gdje je izvor Đurićeve “Hiljadarke”.

Kakav je bio društveni ugled Arifa Hiljadarke, možda najbolje svjedoči komentar jednog od sudionika filma “Devalvacija jednog osmijeha”. Nakon što ga otrača kako je imao lijep stan u novogradnji, iz kog su ga išćerali jer je unio u njega nakovanj i mijeh, pa upropastio parket, neznani Zeničanin kaže: “…Ma naćeš ti njega druže kod kuće, idi ti gore idi, on ne radi, on pije.”

Jedanaest dana nakon svog 49. rođendana, 16. 6. 1971.,Arif Heralić spasio se zauvijek od svijeta koji u svako doba i pod svakim uređenjem budno pazi na to da iz ljudi kao što je on iscijedi što veću korist, a za što manju platu.

(KOLUMNA PREUZETA SA PORTALA ALJAZEERA BALKANS, AUTOR BORIS LALIĆ)