U jednom dijelu propovijedi, fra Valentin Vukoja se dotakao onoga što zahvalnost nije, objašnjavajući to kroz vrlo prepoznatljiv primjer iz svakodnevice.

- Imaš 18 i više godina, živiš s roditeljima. Treba ti uvesti prirez i porez! Danas kod nas djeca žive s roditeljima, rade i primaju neku plaću. Mater mu i dalje pere, kuha, čisti, pegla. Ćaća plaća struju, vodu, telefon i sve za kuću. Trebaš doprinositi kući svojima, pokriti dio troškova koje proizvedeš! Ako nećeš, izvoli – naći će tebi ćaća fin stan u Širokom pa plaćaj najam i brini o sebi! Ali ne, on ima sebi za džeparac, ode na kafu, gubi vrijeme i tako godinama. To nije zahvalnost, to znači biti sukerina, poručio je fra Vukoja.

Publika je, prema informacijama prisutnih, reagirala smijehom, ali i pljeskom, jer kako reče fra Vukoja, "u svakoj šali ima pola istine".

Nakon toga se dotakao i pozitivne strane zahvalnosti, naglasivši njenu duhovnu i psihološku snagu:

- Šta radi zahvalnost čovjeku? Ako postoji autoizlječenje čovjekova srca, duše i duha – to je biti zahvalan! Smanjuje depresiju i ružne emocije. Povećava empatiju, osjetljivost na druge, mentalnu otpornost i optimizam. Poboljšava raspoloženje, razvija komunikaciju i izgrađuje kvalitetnije odnose. Smanjuje stres, liječi čovjekovo srce i dušu. I zato Isus kaže onom jednom od deset gubavaca koji se vratio zahvaliti: Tebi koji si se došao zahvaliti, ne samo da sam ti dao tjelesno zdravlje, nego i vječni život! Idi, tvoja te vjera spasila!