- Znao sam da će oni koji dolaze spolja pokušati da koriste institucije koje su sami stvorili i potčinili, ali nisam dozvolio da me uhvate nespremnog.

Kada danas pogledam unazad, jasno je – od prvog dana nije se radilo o pravu, nego o politici. O politici koja je imala samo jedan cilj: da me politički eliminiše, a zatim da, bez otpora, uništi Republiku Srpsku. Ali politika je moj teren. To nije bila moja slabost, nego moja prednost.

Znao sam da će oni koji dolaze spolja pokušati da koriste institucije koje su sami stvorili i potčinili, ali nisam dozvolio da me uhvate nespremnog. Dok su oni zamišljali moje političko naslijeđe, ja sam stvarao temelje svoje političke budućnosti. Dok su oni slavili moj „kraj”, ja sam pisao novo poglavlje političke snage Republike Srpske.

Potrošili su posljednju želju uzalud.

Majkl Marfi, ambasador koji je više ličio na guvernera nego na diplomatu, ubrzao je sve procese prije svog odlaska. Znao je da se bliži kraj Bajdenovoj administraciji i računao je da će, dok pažnja svijeta bude na Ukrajini, u magli tog rata završiti i sa Republikom Srpskom. Šmit, Trojka i njihovi izvršioci u sudu i tužilaštvu prešli su u panični tempo.

Činili su sve da me sruše prije nego se promijeni svjetski kontekst. Zato sam morao i lično da se borim za svako pravo, pa i ono najosnovnije – ljudsko dostojanstvo.

Nakon teške hirurške intervencije, morao sam pred ljekarima iz Sarajeva dokazivati da sam operisan i da nisam u stanju da prisustvujem ročištima.

To dovoljno govori o tome koliko su bili opsjednuti – nisu željeli presudu, željeli su poniženje.

U toj borbi najveći saveznik bio mi je narod Republike Srpske. Svaki osmijeh, svaka riječ podrške, svaki stisak ruke bili su dokaz da razumijemo jedni druge i da dijelimo isto – ljubav prema Republici Srpskoj. Ponosan sam što ni u jednom trenutku nije bilo tenzija prema našim komšijama Bošnjacima. To je dokaz da Republika Srpska nije protiv nikoga – ona je brana da BiH ne bude protiv Srba. Narod je znao da branim republiku, a ne sebe. I zato smo izdržali zajedno.

U toj borbi je ogroman udio mog tima. Znam da često djelujem kao neko ko sam nosi teret politike, ali istina je da su uz mene stotine ljudi koji svakodnevno čuvaju institucije Republike Srpske.

Željka Cvijanović postala je stub naše diplomatije – smirena, dostojanstvena, uvijek odlučna. Ana Trišić Babić – tiha, precizna i britka sablja, sposobna da u pravom trenutku povuče pravi potez. Tu su i svi ministri, premijeri, poslanici, odbornici, načelnici, saradnici, ljudi iz kabineta, koji su trpjeli pritiske ne zato što su nešto skrivili, nego zato što služe Srpskoj.

Posebno ističem i koalicione partnere – nismo uvijek mislili isto, ali smo znali kad moramo misliti zajedno. Dok je opozicija paradirala po Sarajevu i ambasadama, nudeći „kooperativnost” strancima, mi smo dokazali da postoje ljudi koji Republiku Srpsku ne prodaju ni za vlast, ni za obećanja.

Bio sam ispred progonitelja jer sam shvatio da su glupani koji misle da jednim režiranim procesom mogu suditi ideji.

Ideja Republike Srpske je starija, dublja i jača od svakog njihovog plana. Ona je rođena iz žrtve, u odbrambeno-otadžbinskom ratu, i ne može se poništiti presudom. Ako razumeš tu ideju – razgovaraćeš. Ako ne razumiješ – izgubićeš.

Izdržali smo jer smo, u presudnim trenucima, bili jedinstveni.

Opozicija je odbila da okupimo sve političke snage u vladu nacionalnog jedinstva, ali sam osjetio da je narod bio jedinstven. Znao je da se ne branim ja – brani se republika. Sačuvali smo Srpsku jer smo njegovali prijateljstva. U Budimpešti i Moskvi imamo iskrene prijatelje. Rusija ostaje jedna od ključnih sila svijeta i naš pouzdan partner u borbi za Dejton i suverenitet. Mađarska, pod Viktorom Orbanom, izdržala je sve pritiske i pokazala kako izgleda politika zdravog razuma.

I Srbija – ona je više od prijatelja, ona je matica. Drina nije granica, nego kičma srpskog naroda. Srbija je uvijek stajala uz nas, i kada je bilo teško, i kad su svi ćutali.

Na svakom koraku, na svakom mjestu, u svakoj prilici Srbija je ukazivala na nepravdu koja se čini Republici Srpskoj. Tamo gdje se nas glas nije mogao čuti, Srbija je govorila u naše ime.

U danu izricanja prvostepene presude u Banjaluku su došli predsjednik Aleksandar Vučić i Njegova svetost patrijarh Porfirije. I u ljudskom i političkom pogledu to mi je mnogo značilo.

Sve vrijeme bio sam u stalnom kontaktu i susretima sa predsjednikom Vučićem. On je čovjek ogromnog iskustva i izuzetne radne etike. I on je u svakom uspjehu koji smo napravili, i onim što ste mogli da vidite, ali važnije – onim što se desilo van domašaja kamera i javnosti.

Administracija predsjednika Trampa unijela je promjenu. U Dohi, Minhenu, Budimpešti – svuda su slali poruku: Amerika se vraća zdravom razumu.

Trampova politika je politika prave Amerike, naroda koji je umoran od elitnih projekata, od globalne korupcije i lažnih vrijednosti. Zato smo mogli lako da se razumijemo. Jer ni mi, ni on, nismo služili moćnima – služili smo narodu.

Nisu slomili Srpsku – učvrstili su je. Nisu porazili ideju – ojačali su je. Nisu oslabili mene – dali su mi novu snagu. Bacali su blato na republiku, a iz tog blata izrasla je cvetajuća volja naroda da voli, gradi i opstane.

Oni su izgubili sve. Njihov problem je što nemaju vrijednosti – imaju samo gazde. A njihove gazde su izgubile kod svog naroda.

Naš otpor danas se vidi svuda. Ukidanje sankcija ljudima i kompanijama iz Republike Srpske, izjava Stejt departmenta da u nama vidi partnera stabilnosti, podrška Moskve i razumijevanje Kine – sve to govori jedno: Republika Srpska više nije meta. Ona je faktor. Savjet bezbjednosti UN potvrdio je ono što mi znamo odavno – rješenja za BiH ne dolaze spolja, već iz dogovora izabranih predstavnika.

Nije nas mogla slomiti sila, ni pokolebati nepravda.

Na Sarajevu i Evropi je da shvate – njihova unitarna BiH ne postoji i nikada neće postojati. Naš narod je izdržao i pokazao koliko može. To da nas slome – nemaju snage. To da nas polome – nemaju načina. Ostaje im samo da prelome – i to pametno.

Jer Republika Srpska je slobodna. Ne silom. Ne osvetom. Nego vjerom, jedinstvom i razumom. A to su temelji koji ne padaju - napisao je Dodik.