Ona se za posao obraćala svima – od državnog sektora do nevladinih organizacija.  
 
 “Ako pričamo o broju konkursa, u javnom i privatnom sektoru je to oko 70, za koje imam pisani trag da sam sjedila i pripremala dokumentaciju. Bilo je toga još, uzevši u obzir da sam se svim institucijama - od Grada Banja Luka, Vlade RS, Narodne Skupštine i Vijeća naroda RS, Vlade Brčko distrikta, Skupštine, Instituciji Ombudsmana za ljudska prava, Predsjedništvu Bosne i Hercegovine - nekima i u više navrata obraćala. Također, bilo je poslodavaca iz privatnog sektora sa kojima sam komunicirala po preporuci, no  bez uspjeha. Do sad imam radno iskustvo i u privatnom sektoru, i u organizacijama civilnog društva, i u javnom sektoru - na određeno, u slučajevima kad je sve ono što sam stekla kao iskustvo i kompetencije, bilo potrebno. Naravno. većina aplikacija je bez odgovora, čak ima i konkursa, za koje znam da je prednost izabranog kandidata bila manja od jednog boda, uz formalne pretpostavke na mojoj strani - ako gledamo regulativu o zapošljavanju u javnom sektoru”, istakla je Kotur – Erkić. 
 
Dodaje da je bilo dana kad su na njenu adresu stizale četiri odbijenice odjednom, dok joj danas  dolaze do četiri u pet radnih dana, što bi se - ironično - tumačilo kao uspjeh.  
 
“Sasvim sigurno, razlozi su u ukupnom zbiru stranačkog zapošljavanja, nedovoljno objektivnih kriterija za zapošljavanje - jer je usmeni intervju uvijek mehanizam na kojem se dobrom kandidatu uskraćuje prednost, a potom i nedovoljnog povjerenja u i poznavanja sposobnosti osoba s invaliditetom, uključujući i mene”, kaže Kotur – Erkić. 
 
Konkretni slučajevi diskriminacije  
 
Kotur – Erkić navodi da su dva ili tri konkretna slučaja, koja može navesti kao evidentne primjere. 
 
 “Moje prvo stručno iskustvo nakon diplome, kad sam dokazivala diskriminaciju u procesu traženja pripravničkog staža u advokatskoj kancelariji u Banjaluci, povodom čega su i Ombudsmani izdali preporuku, zatim intervju u jednoj većoj kompaniji, gdje sam upitana - šta mislim, kako će poslodavac platiti nekoga ko bi mi bio vozač u slučaju da moram putovati, a predmetom razgovora je bilo da li imam vozačku dozvolu - za šta sam prolazila posebnu proceduru dok nisam ostvarila pravo, i u konačnici, jedno javno poduzeće i jedna - tad državna banka, u kojoj mi je rečeno da - nemaju lift i da nisu planirali zaposliti osobu s invaliditetom”, kazala je Kotur – Erkić. 
 
Ona dodaje da poslodavci u osobama sa invaliditetom ne vide radnika, već socijalni slučaj. 
 
“Moram biti i potpuno iskrena, oni koji eventualno imaju osobu s invaliditetom u radnom okruženju - ne i na radu, uglavnom brinu o tome da li su dovoljno društveno vidljivi zbog zapošljavanja osoba s invaliditetom i da li imaju neku korist od toga. Moje lično iskustvo je da je poslodavac kod kojeg sam bila u volonterskom angažmanu nagrađen za zapošljavanje, a da istovremeno meni nisu uplaćeni doprinosi i porezi, što je otežalo sam proces polaganja stručnog ispita”, rekla je Kotur – Erkić. 
 
Izvještaj revizije u RS govori da je odnos zaposlenih osoba s invaliditetom, u odnosu na zakonsku obavezu, nedovoljan i negdje - najviše polovina traženog.  
 
“U FBIH imamo situaciju da svakih par mjeseci imamo novi slučaj zloupotrebe poticaja od strane navodnih poslodavaca za osobe sa invaliditetom, a u Brčko distriktu još uvijek nemamo zakonsku regulativu koja ovo uređuje, i jedva dvocifren broj osoba s invaliditetom koje se mogu prijaviti na evidenciju zavoda za zapošljavanje, jer to tako uslovljava regulativa u socijalnoj zaštiti”, smatra Kotur – Erkić. 
 
Najefikasniji mehanizmi  
 
Ana Kotur – Erkić smatra da je potrebno na jednoobrazan način pristupiti stvaranju afirmacijskih akcija – prednosti pri zapošljavanju, ukoliko kandidat ispunjava i opšte i posebne uslove konkursa, što je samo djelimično regulisano u entitetima. 
 
“Dosljedno je pratiti primjenu ovog djela, a pošto naše institucije izuzetno vole projekte u ovom pogledu - za prvu ruku, projektom zaposliti one koj imaju najbolje kvalifikacije i najduži staž na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, u onim institucijama kojima nemaju ispunjenu zakonsku obavezu onako kako je propisana, jer je to suštinski preporuka UN komiteta za prava osoba s invaliditetom, u zaključnim razmatranjima i preporukama BIH, da se otvoreno tržište rada prilagodi osobama s invaliditetom i prestane s praksom stvaranja posebnih preduzeća, koja su najbrojnija u ovom sistemu. Druga komponenta projekta bi bila zapošljavanje u privatnom sektoru, što bi značilo stvaranje posebnih budžetskih linija za sve osobe s invaliditetom, bez obzira na uzrok invaliditeta,što sad nije slučaj i stvaranje kapaciteta u zavodima za zapošljavanje za posredovanje u zapošljavanju za ovu skupinu”, istakla je Kotur – Erkić. 
 
Zbog diskriminacije, Ana Kotur-Erkić poslala je i žalbu Ombudsmanu za ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Oni su ustanovili da su prekršena prava podnositeljice žalbe koja su zagarantovana Ustavom BiH kao i Zakonom o zabrani diskriminacije BiH.
 
"Veoma često postupci istraživanja Ombudsmena, pokazuju da organi različito tumače propise na koje se pozivaju, uglavnom na štetu građana, što ukazuje i na neefikasnost  nadležnih organa kao i na činjenicu da isti ponekad ne pokazuju nimalo dobre volje  da riješe pitanje zaštite podnositeljice žalbe iako su sa problemom upoznati već  određeni vremenski period”, stoji u Preporuci Ombudsmana BiH povodom žalbe Ane Kotur-Erkić.

Preporukom nadležnim organima ukazuju “da standard dobre uprave ne dozvoljava nečinjenje i pasivnost, već traži aktivan, angažovan stav organa prema obavljanju poslova radi ostvarivanja cilja zbog koga su organu data javna ovlaštenja, u suprotnom dolazi do propusta koji za neposredne posljedice po pravilu imaju stvaranje pravne nesigurnosti, otežavanje pravnog položaja građana, onemogućavanje i kršenje njihovih prava”:

“Propuštanje organa i službenih lica da se bave suštinom stvari, već umjesto toga iscrpljivanje u opravdanjima, uskom tumačenju propisa i prebacivanja odgovornosti na drugi organ, karakteristično je obilježje ,,loše uprave“’, stoji u Preporuci Ombudsmana BiH.

Ova priča/prilog je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijsom kućom SOURCE, a koji se realizuje uz podršku USAIDa u okviru IMEP programa koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH.

(Milan Ilić)