Brammertz će u petak, 11. jula, prilikom obilježavanja 30. godišnjice genocida u Srebrenici, kao međunarodni tužilac poslati poruku i naglasiti važnu ulogu koju su preživjeli i žrtve odigrali kako bi se odgovorni za njihovu patnju, poput Radovana Karadžića, Ratka Mladića i drugih, osudili.

U intervjuu za Detektor kaže kako će izraziti zahvalnost za podršku koju je nekoliko hiljada preživjelih i žrtva svjedočeći iznova pružalo, ali da će biti upućena i vrlo snažna poruka da su veličanje i negiranje genocida na potpuno neprihvatljivom nivou i da je sada mnogo gore stanje nego prije deset godina.

“Govorio sam na 20. godišnjici i situacija nije bila tako loša kao danas, kada je gotovo politika na mnogim mjestima negirati genocid i veličati pojedince koji su osuđeni za najgore zločine koje čovječanstvo može zamisliti. Stoga ću zatražiti od međunarodne zajednice da snažnije reaguje, ali bih također rekao da nije gotovo”, kaže on.

Za njega iskustvo koje ga najviše frustrira jeste upravo ono što se danas dešava u društvu, iz razloga “što niko nije osuđen zato što se borio za čast ili za svoj narod”. Smatra da su svi osuđeni jer su kršili pravila ratovanja, Ženevske konvencije, “jer su suprotnost herojima, ubijaju zarobljenike, podstiču svoje vojne snage da koriste silovanje kao ratno oružje, uništavaju crkve, džamije, ubijaju i raseljavaju civile, sprovode kampanje etničkog čišćenja”.

Negatori genocida, pojašnjava, danas više nisu neki pojedinci na rubovima društva, nego dolaze s najviših političkih vrhova.

“Ratni zločinci su vjerovatno najudaljenije od onoga što bi se smatralo herojima, i zaista je toliko poražavajuće što društva u regionu nisu spremna da preispitaju svoj sud u tom pogledu, a ja se pitam zašto”, kaže Brammertz.

Navodi kako nema odgovore na brojna pitanja u vezi s negiranjem zločina i veličanjem osuđenih ratnih zločinaca – da li to zato što ljudi ne žele priznati da su ih zlostavljali oni na vlasti, da su bili zavedeni i ne žele se zbog toga retroaktivno osjećati loše ili se sada ljudi osjećaju ugodnije govoriti o tome otvoreno jer ne snose posljedice.

“Ne znam koji su razlozi, ali to opterećuje nove generacije”, smatra on.

Brammertz pojašnjava da stvari nisu okončane jer se još uvijek traga za nestalim osobama, između ostalog, i iz Srebrenice, te da ljudi žele da se vrate svojim domovima i u mjesta odakle su bili prognani i etnički očišćeni.

On smatra da stvari nisu završene ni u pogledu odgovornosti iako je Haški tribunal optužio 161 osobu i postigao uspješne rezultate, međutim na stotine počinitelja i za genocid u Srebrenici nije procesuirano, a neki se nalaze svega nekoliko kilometara u Srbiji. Počinioci zločina u BiH, kako dodaje, nalaze se ne samo u toj zemlji nego i u Hrvatskoj.

“Nema baš smisla da usred Evrope još uvijek imate stotine ljudi koji slobodno rade okolo, uživajući u životu u susjednim zemljama, kad postoje vrlo dobri razlozi za pomisao da su bili direktno uključeni u počinjenje zločina i da je njihovo mjesto tamo gdje bi trebali biti – pred sudijama u ovoj zemlji ili u susjednim zemljama”, kaže on.

Brammertz je u junu, u obraćanju Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN), između ostalog naveo da je ovo tužilaštvo prije nekoliko mjeseci predalo glavnom državnom tužiocu detaljan istražni dosije u vezi s osobama osumnjičenim za “posebno ozloglašene zločine protiv čovječnosti”, kao i da je formiran zajednički tim za provođenje daljnje istrage.

Detektoru pojašnjava da osim uobičajene podrške nacionalnim jurisdikcijama, Tužilaštvo Mehanizma je pregledalo zbirke dokaza i baze podataka i tražilo povezanost u odnosu na dokaze koje su prikupili tokom godina ali koji nisu korišteni prilikom suđenja u Haagu.

Iako nije mogao otkriti puno detalja, Brammertz kaže da se radi o hiljadama stranica dokaza, analitičkih izvještaja i izjava svjedoka. To je nešto što se, kako kaže, naziva direktnom pomoći u slučaju, gdje Tužilaštvo radi više od pružanja dokumenata kako bi pomogli domaćim tužilaštvima – pruža suštinsku podršku ustupanjem dokaza koje su već analizirali i koristili.

“Pomažemo našim kolegama na domaćem nivou da finaliziraju sveobuhvatne planove istrage, pomažemo, ako je potrebno, da pregledaju optužnice i koje bi bile njihove optužbe, gdje možemo s njima raditi na strategijama tužilaštva i pomoći im da identifikuju ko bi bili ključni svjedoci na sudu. I to je ono što nazivamo udruženim timovima”, kaže on i naglašava da su domaći tužioci oni koji donose odluke da li će ići na sud sa dokazima koji su im ustupljeni, ali i koje su dodatno pribavili.

Inicijativa u tim direktnim slučajevima pomoći najčešće dolazi, kako pojašnjava, od strane Tužilaštva Mehanizma jer se radi o dokazima koji ranije nisu bili dostupni i gdje lokalni tužioci ne znaju nužno za njihovo postojanje.

Za Brammertza kao tužioca jedno od najvećih postignuća tokom rada na predmetima ratnih zločina jeste svakako važnost donošenja pravde žrtvama i preživjelim, bez razlike kojoj zajednici oni pripadaju.

Prisjetio se kada je 2008. godine zamijenio Carlu Del Ponte, a Karadžić i Mladić su se još uvijek nalazili u bjekstvu.

“Kada sam, mjesec dana nakon što sam bio na funkciji, prvi put došao u Sarajevo, sastao sam se s majkama Srebrenice i odmah sam shvatio da ako Karadžić i Mladić ne budu uhapšeni prije zatvaranja Tribunala, to će biti mračno poglavlje u historiji Tribunala i međunarodnog krivičnog pravosuđa, jer Milošević je umro u pritvoru, a to su bila dva najvidljivija i najvažnija slučaja”, kaže on.

Njemu lično i njegovom timu, kako ističe, najznačajnija dostignuća bila su upravo hapšenja Karadžića i Mladića i “vidjeti ih obojicu osuđene na doživotne kazne za zločine koje su počinili”.

Nakon 20 godina bavljenja, kako sam to naziva, tamnom stranom čovječanstva, Brammertza još uvijek pitaju kako se sve na njega lično odražava. Razočarenja poput oslobađajućih presuda nisu zasjenila činjenicu da svoj posao smatra privilegijom jer pomaže žrtvama i preživjelim da dočekaju dugo očekivanu pravdu.

“Nakon što sam upoznao toliko preživjelih, majku Srebrenice Muniru Subašić, Murata i mnoge, mnoge druge, te osobe su mnogo impresivnije zbog svoje snage, svoje spremnosti da se bore i predstavljaju svoju zajednicu. Oni utiču na mene mnogo više nego počinioci i počinjeni zločini”, kaže on.