Danas, 14. decembra 2025. godine, navršava se tačno 30 godina od parafiranja i svečanog potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u Parizu, koji je prethodno dogovoren u Daytonu, u američkoj saveznoj državi Ohio, nakon 21 dan intenzivnih pregovora.

Tim povodom oglasio se AntiDayton pokret, poručivši da je Dejton „propali projekat međunarodne zajednice“ koji Bosni i Hercegovini nije donio trajni mir, stabilnost ni razvoj.

U saopćenju koje potpisuje Nihad Aličković, navodi se da Dejton nije potpisan zato što je Bosna i Hercegovina bila poražena ili na ivici sloma, već u trenutku kada je Armija Republike BiH bila organizovana i nadomak potpunog oslobađanja zemlje.

Danas, 14.12.2025. godine, tačno je 30 godina od parafiranja i svečanog potpisivanja Daytonskog sporazuma u Parizu, koji je prethodno dogovoren u Ohaju, u SAD-u, nakon 21 dana pregovora.

Niko ne može reći da je ova mala, a zlatna i herojska zemlja tada mogla drugačije. Dayton je bio svjetski projekat koji je, po njihovom planu, morao da se desi. Svijet je odigrao svoju ulogu tokom agresije – maksimalno nepravedno. Iako nas je zatrpavao humanitarnom pomoći i slao UN trupe u BiH, uvođenjem embarga na oružje jedinoj legalnoj i legitimnoj vojnoj sili u tadašnjoj RBiH jasno je pokazao kakva su bila stvarna očekivanja.

Očigledno je da su očekivanja svijeta bila da će ova herojska zemlja vrlo brzo pasti na koljena pod pritiskom četvrte vojne sile u Evropi i da će, pod teretom prolivene krvi, oduzetih života i svega što se dešavalo već tokom 1992. godine, ipak pasti, predati se ili biti porobljena. Međutim, opstali smo. Preživjeli smo tadašnji napad sa svih strana. Preživjeli smo napade svojih komšija, prijatelja, nastavnika, intelektualaca, kriminalaca, plaćenika i nezainteresovanih stranih trupa koje su tada bile u RBiH. Preživjeli smo – ali silu svijeta, nažalost, nismo mogli.

Dayton nije potpisan zato što se nama potpisivao. Nije potpisan zato što smo bili umorni ili pred slomom. Naprotiv. Daytonski prijedlog stigao je u trenutku kada smo bili najjači, organizovani i nadomak potpunog oslobađanja RBiH.

Nakon Srebrenice u julu 1995. godine, sa Armijom RBiH ispred vrata Banje Luke i Prijedora, Miloševićev vapaj za spasom urodio je plodom. Ne samo zbog Miloševića, već i zbog tog okrutnog svijeta koji danas nijemo posmatra masakriranje Palestine. Taj svijet nije želio da ovom zemljom zavlada Armija RBiH i većinski bošnjački muslimanski narod. Kome to nije jasno, prespavao je ovih 30 godina i u glavi nema ništa.

Alija nije potpisao Dayton na svoju ruku. Potpisao ga je pod prisilom, prijetnjama i pritiskom međunarodne zajednice i najvećih svjetskih sila koje su i u tim momentima prijetile našoj vojsci i našim položajima.

Alija nije potpisao Dayton jer je to želio. Prije 1995. godine imali smo priliku potpisati niz navodnih mirovnih sporazuma koje su nam stalno podvaljivali, ali agresorske i zločinačke strane tada nisu bile zainteresovane za mir. Bile su u svojim najjačim naletima ubijanja, pljačke i provođenja genocida koji je započeo 1992. godine. Mir im tada nije bio opcija jer su vjerovali da će RBiH pasti.

Danas, 30 godina kasnije, politikama tzv. rs-a, politikama hrvatskih političara u BiH, kao i politikama Srbije i Hrvatske, hirurški precizno se vidi da se apetiti prema BiH nisu smanjili ni za jedan milimetar.

Danas još uvijek samo Bošnjaci govore o suživotu, miru, jedinstvu i zajedničkoj državi. Hvale svakog ne-Bošnjaka koji se takođe javno zalaže za to, ali takvih je, nažalost, vrlo malo i suštinski se ništa ne mijenja. S druge strane, i danas, nakon 30 godina oružanog mira, slušamo profašističke poruke, prijetnje, najave novih zločina i genocida, te ideje o stvaranju novih tzv. entiteta.

BiH se od Daytona do danas nije razvila jer su najgore strukture ostale da žive, postoje i prijete. Nije se promijenio narativ područja sa većinskim hrvatskim stanovništvom. Nije se promijenio ni narativ područja sa većinskim srpskim stanovništvom. Ali nije se u potpunosti promijenio ni bošnjački narativ – svijest da u ovoj zemlji žive i drugi. Ono što se promijenilo jeste to da su Bošnjaci danas svjesniji nego ikada da ne postoji nijedan ugovor, potpis ili primirje koje će ugasiti tuđe apetite. Ne postoji mirovni sporazum koji može garantovati trajni mir našem narodu i našoj zemlji.

Ovu zemlju su odbranili i sačuvali prvenstveno Bošnjaci. Nakon toga, odbranile su je i sačuvale i sve druge patriote koje su stale u odbranu svoje domovine. Sve drugo i svaki drugačiji pristup ovoj temi nisu ništa drugo do mitologija i šatrolologija. Niko ovu zemlju nije spasio osim njenog autohtonog bošnjačkog naroda i svakog pojedinca kojem Bošnjaci s punim pravom odaju poštovanje i zahvalnost za učešće u njenoj odbrani.

Danas, kada bi bilo lijepo slaviti i obilježavati jedan datum koji je mogao donijeti mir, stabilnost i suživot u ovoj zemlji, mi ga sa sigurnošću nećemo tako obilježiti, jer je on definitivno daleko od toga.

Dayton je, nametanjem svojih aneksa, ostavljanjem tzv. republike srpske da postoji unutar Bosne i Hercegovine te stalnim uplitanjem u bh. politiku, ovoj zemlji nametnuo bezizlaznu, neriješenu i pat-poziciju, u kojoj se grčevito borimo da barem nešto u njoj procvjeta. Međutim, to je gotovo nemoguće. I dalje živimo u zemlji s tri predsjednika, dvije vlade, dva tzv. entiteta i jednim distriktom. Živimo pod utjecajem profašističkih politika i ideologija koje i danas prijete osamostaljenjem pola države i stvaranjem nove paratvorevine, presuđene u Hagu za udruženi zločinački poduhvat. Zamislite samo da takva želja postoji i danas, iako su presude svima već odavno poznate.

Jedino dobro što je proisteklo iz Daytona od 1995. godine do danas jeste to što su Bošnjaci, kao žrtve agresije i genocida, dobili priliku da svoje dželate izvedu pred lice pravde. Nažalost, ne sve, ali veliki broj njih jeste. Presuđeni su vojni, politički, policijski i civilni akteri za genocid. Ono što smo uspjeli ostvariti u ovih 30 godina jeste sloboda govora o agresiji i genocidu, što ranije, nakon prethodnih genocida, nikada nije bilo moguće. Uspjeli smo dokazati, usvajanjem rezolucija širom svijeta, a potom i u Ujedinjenim nacijama, da je nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini izvršen planski i sistematski genocid. Razvili smo, barem djelimično, kulturu sjećanja. Dokazali smo da je odbrana zemlje bila časna i hrabra. Sačuvali smo granice naše domovine, ostvarene nezavisnošću 1. marta 1992. godine.

Izgrađeni su neki putevi, objekti i infrastruktura, mnogo toga je popravljeno, ali je Dayton, kao nametnuti sistem, omogućio i ogromnu pljačku, nestanak resursa i novca, svega onoga što je Bosni i Hercegovini moglo donijeti napredak. Dayton je u mnogim procesima svezao ruke državi i onemogućio njen puni razvoj. Omogućio je agresorima pokušaj izjednačavanja žrtve i agresora, dajući im prostor i slobodu djelovanja i u tom narativu.