Definitivno je tačna narodna izreka koja glasi:,, Sto ljudi - sto ćudi'', odnosno koliko god da nas ima na ovom bijelom svijetu, svaka jedinka je autentična i specifična po mnogo čemu. Ali, ne možemo pobjeći ni od činjenice ,,s kim si takav si'' tj. oni sa kojima se svakodnevno susrećemo, pijemo kafe, razgovaramo i doživljavamo, htjeli mi to ili ne, postanu deo nas - ili mi njih.
Bosna i Hercegovina je zemlja koja je od svog postanka karakteristična po svojoj narodnoj heterogenosti, prgavom karakteru, specifičnom ali, nadasve interesantnom, smislu za humor i upravo su to pojedinosti koje u zbiru sačinjavaju mentalni sklop bosanaca i hercegovaca. A šta se to krije u mentalitetu ovdašnjeg naroda?
S jedne strane, zbog izrazito paradoksalnog diskursa, imamo eksplozivnu narav, a sa druge, pak, umrtvljeni-pasivni duh lokalnog stanovništva i čekanje ,,boljeg sutra''.
Jednu od najboljih opisa našeg naroda dao je još davne 1848. godine Ivan Frano Jukić - bosanski franjevac, etnograf i književnik:,, „Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost istine izvedmo“.
Ipak, iako je ljudskoj prirodi poznat osjećaj izdvajanja i isticanja, u bosanski mentalitet utkan je i tzv. mahalski mentalitet, koji pojedincu onemogućava istupanje iz mase te tako sputava progres, akcije i napredovanje. Pozitivnu stranu mahalskog mentaliteta čini uzajamna pomoć i bliskost, ,,čuvanje leđa'' i odbrana jer je ovdje svaka mahala priča za sebe.
Mentalitet je nešto prvobitno, prioritetno, a u duhu bosanskog naroda to je ćeif, merak, raja, da se ima dobro pojest' i popit'! Ali, isto tako i nesebičnost u djeljenju tih sitnih užitaka, komunikativnost, otvorenost i srdačnost; međutim, opet se tu pojavljuje prethodno pomenuti paradoks - skepticizam prema došljacima - stav o nemogućnosti prilagođavanja i suživljenja. A sve nas to opet vraća na početak i priču o tome da je svaka individua priča za sebe, pa je isto tako i u mentalnom sklopu kako i na koji način će se svako od nas ponašati i odnositi prema okolini.
Rekla bih da je pojam ,,dobar'' relativan i da je isto kao i ljepota - to u oku posmatrača, pa je tako teško ocjeniti neki narod kao dobar ili loš. Samim tim, sve je lična impresija i nešto u šta je uključeno više faktora i djelovanja.
(Semra Šantić)