Dragoljub Kunarac, poznat i pod nadimkom Žaga, rođen je 15. maja 1960. u Foči. Prije početka rata u Bosni i Hercegovini živio je u Tivtu u Crnoj Gori. Po izbijanju sukoba vratio se u Foču, gdje je preuzeo komandnu ulogu u specijalnoj jedinici sastavljenoj od neregularnih srpskih vojnika, uglavnom porijeklom iz Crne Gore.

Jedinica kojom je komandovao imala je svoj štab u kući u ulici Osmana Đikića broj 16, u naselju Aladža. Nakon okupacije Foče u aprilu 1992, u toj kući je boravio s najmanje deset crnogorskih vojnika. Već tada su započela masovna zlostavljanja bošnjačkog civilnog stanovništva, a upravo je taj štab postao mjesto strave u kojem su zatočene žene i djevojčice preživljavale poniženja i sistematska silovanja.

Stravična svjedočenja žrtava

Kunarac nije bio samo komandant koji je tolerisao ili znao za zločine svojih vojnika, već i neposredni izvršilac. U optužnici i presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) precizno je navedeno da je kao komandir bio odgovoran za postupke svojih podređenih, ali i da je lično učestvovao u silovanjima i mučenju žena. Svjedočenja govore da je odvodio žene u svoj štab, prepuštao ih vojnicima i sam ih seksualno zlostavljao.

Jedna od svjedokinja je opisala kako ju je u hotelu “Zelengora” brutalno udario nogom i odvukao u sobu, gdje ju je zajedno sa Zoranom Vukovićem silovao. Obojica su joj tom prilikom rekli da će rađati “srpsku djecu”. FWS-87, zaštićena svjedokinja, svjedočila je da ju je Kunarac u dva navrata odveo u crnogorski štab u Aladži znajući da će tamo biti silovana. FWS-75 i D.B. su najmanje pet puta odvedene u istu kuću, gdje je Kunarac komandovao grupom vojnika. U jednom od tih slučajeva, D.B. je odveo u zasebnu sobu i sam je zlostavljao, dok je FWS-75 ostavljena s vojnicima i tokom tri sata preživjela masovno silovanje od oko petnaest muškaraca.



„Jednu večer Žaga s grupom Crnogoraca odvodi nas tri u neku kuću u Aladži. Razdvojili su nas. Ostala sam u sobi s 20-30 četnika. Svi su me redom silovali. To je trajalo negdje do dva sata iza ponoći. U jednom trenutku sam molila da odem u WC da pijem vode, nisam imala daha, nisam više mogla da dišem. Za mnom je ušao jedan Crnogorac i nudio mi bombu, da raznesem i sebe i njih. Nisam uzela, bila sam sigurna da je namještaljka, a nisam ni znala rukovati s njom.

Žaga nas je ponovo vratio u Partizan. Sutradan nam je poslao novinarku s Kanala S sa Pala, ali se ona predstavila kao novinarka Radio Sarajeva. Bila je ljubavnica Pere Eleza i iz Miljevine nas je došla ispitivati, ubjeđujući nas da slobodno možemo pričati šta nam se desilo te noći. Znala sam da je to namještaljka. Nisam ništa htjela reći, samo sam rekla da me prethodnu noć nisu tukli.

Zgrada “Brena” u Foči u kojoj su djevojčice i žene bosanske Muslimanke držane i seksualno zlostavljane. FOTO: ICTY

Drugog augusta dolaze Žaga, zatim Crnogorac Gaga (mislim da je ubijen u Miljevini), upali su u salu i rekli da ustanu one koje dobro pričaju. Odveli su nas u istu kuću u Aladži. Silovali su nas cijelu noć, broja im ne znam, bilo ih je preko 20. Sjećam se Žage, Dragana Stankovića zvanog Dragec, zatim Crnogoraca Gage, Durke Dubljevića, Baneta i Miodraga Kovačevića, on je unuk Save Kovačevića iz Crne Gore. Svi su bili iz Nikšića. U toj kući zatekli smo dvije djevojke, od kojih je jedna imala 13-14 godina, a bila je u osmom mjesecu trudnoće.

Sutradan nas je Žaga vozio u Miljevinu kod Pere Eleza. Došli smo do kafane koju je držao Zela. Istjerali su nas iz auta i stavili za sto da jedemo. Pero me gonio da jedem, ali ja nisam mogla, uzela sam jedan komad sudžuke i bacila sam ga jer ga nisam mogla progutati. Nikola Brčić zvani Rođo je pokazao na mene i rekao: ‘Ova je gotova. Izvedite je ‘vamo da je ja ubijem.’ Došao je Neđo Samardžić, potrpao nas u auta i odvezao u kuću Nusreta Karamana. Žaga je doveo još dvije djevojke. U kući su nas dočekali Radovan Stanković i Nikola Brčić. Natjerali su nas da sredimo sobe. Nakon toga me Nikola Brčić silovao, a onda me odveo u kuhinju, gdje sam zatekla jednu malu djevojčicu. Navečer je došao Pero Elez i silovao nas. On je najviše silovao maloljetnice i djevojčice.

Nas osam smo tu ostale tri mjeseca. Silovali su nas Neđo Samardžić i njegov brat Zoran, Radovan Stanković i Nikola Brčić. Često su dovodili neke Crnogorce koji su nas silovali. Dovozili su pivo iz Nikšića, a tovarili ugalj. Uz Peru Eleza je bio Miško Savić Crnogorac, mislim da je on iz Šuplje Stijene kod Pljevalja. Perina grupa je stalno dolazila u Karamanovu kuću, kuhali smo im, prali…

Sjećam se da je jednu 12-godišnju djevojčicu prvi silovao Neđo Samardžić, pa onda njegov brat Zoran, Radovan Stanković, Nikola Brčić, Duško Pržulj", kazala je u svom svjedočenju jedna od žrtava.



Sportska dvorana “Partizan”, Karamanova kuća u Miljevini i druge privatne kuće u okolini Foče pretvorene su u legla zlostavljanja. U “Partizanu” su žene i djevojčice bile zatvorene i gotovo svakodnevno odvođene na silovanja. FWS-87 je svjedočila da je među onima koji su je zlostavljali bio i sam Kunarac, zajedno s Jankom Janjićem i Gojkom Jankovićem. Silovanja su bila toliko česta i brutalna da je postala suicidalna.

U Karamanovoj kući i okolnim objektima vladala je atmosfera potpune nekažnjivosti. Uz Kunarca su tu bili Radovan Stanković, Pero Elez, Mićo Orlović i drugi. Žrtve su svjedočile kako su noćima redom silovane od više desetina vojnika, od maloljetnih djevojčica do trudnica. U jednoj od ispovijesti, šesnaestogodišnja djevojka opisuje kako je bila “data” starijem crnogorskom vojniku, a kasnije i drugima, dok je žena po imenu Jadranka Ždralo birala koja će djevojka pripasti kojem vojniku. U drugoj priči ista djevojka svjedoči o danima kada su je vojnici prisiljavali da pere krvave uniforme i ismijavali njenu vjeru, tjerajući je da jede svinjetinu za ramazan. Neki vojnici su čak plaćali novcem da im Kunarac preda djevojke.

Presuda monstrumu

Dragoljub Kunarac je jedan od osuđenih u predmetu poznatom kao „Foča slučaj“ pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY). On je bio optužen i proglašen krivim za teške zločine počinjene nad ženama i djevojkama u Foči tokom rata u Bosni i Hercegovini. Prvostepeno vijeće ga je 22. februara 2001. osudilo na 28 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti (silovanje, mučenje, ropstvo) i zbog kršenja zakona i običaja rata. Žalbeno vijeće je 12. juna 2002. u potpunosti potvrdilo i presudu i kaznu.



Kunarac se nalazio u pritvoru od 4. marta 1998. godine, što mu se računa u izdržavanje kazne. Dana 12. decembra 2002. prebačen je u Njemačku, gdje i danas služi kaznu.

Tokom boravka u zatvoru, više puta je pokušao dobiti prijevremeno puštanje na slobodu, što je mehanizam naslijeđen od ICTY-a (IRMCT/MICT) razmatrao i odbijao. Prvi put mu je zahtjev odbijen 2. februara 2017. godine. Drugi put je isto odbijeno 31. decembra 2020. godine. Najnovija odluka donesena je 22. jula 2024., kada je predsjednica Mehanizma Graciela Gatti Santana jasno navela da težina zločina i nedostatak pokazane rehabilitacije ne dozvoljavaju prijevremeno puštanje. Dakle, do sada mu je tri puta odbijeno skraćivanje kazne.

U toj istoj odluci iz jula 2024. precizirano je i kada njegova kazna ističe. Prema zvaničnim izračunima Mehanizma, Kunarac će u potpunosti odslužiti kaznu i steći pravo na oslobađanje 24. februara 2026. godine.

Po isteku kazne, Kunarca čeka i domaće pravosuđe. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine ga je optužilo za zločine protiv čovječnosti počinjene 1992. godine na području Foče. Optužnicom se tereti da je, kao komandir tzv. “Žagine jedinice” Vojske RS, učestvovao u progonu bošnjačkog civilnog stanovništva – uključujući ubistva najmanje šest osoba, mučenja, deportacije, paljenje kuća i pljačku imovine. Sud BiH potvrdio je ovu optužnicu još 2019. godine, a postupak je u fazi pripreme.

Tužilaštvo je najavilo izvođenje 45 svjedoka i više od 200 materijalnih dokaza. Očekuje se da će se pitanje nadležnosti hoće li mu se suditi u BiH ili u Njemačkoj riješiti nakon što Kunarac odsluži hašku kaznu i bude izručen pravosuđu.

Time je izvjesno da će se Kunarac, i nakon što izađe iz njemačkog zatvora u februaru 2026, ponovo naći pred sudom zbog zločina počinjenih u Foči.