Srbijanski pisac ponovo oduševio stihovima: Niko ne zna ispratiti kao Bosna, koliko ljudi, koliko emocija
Srbijanski umjetnik i pisac Stefan Simić objavio je emotivan status o legendarnom Halidu Bešliću i njegovom ispraćaju. Onakvom kako samo zna Bosna i Hercegovina.
"Niko ne zna da isprati kao Bosna. To se najbolje vidi ovih dana po odlasku Halida Bešlića. Koliko ljudi, koliko emocija. Sjetite se prije mjesec, dva, koliko je dirljiv bio ispraćaj Josipa Pejakovića, i koliko je dobrog taj čovek pokrenuo u ljudima.
Bosna ne zaboravlja
Pa Abdulah Sidran kada je otišao, pa Kemal Monteno, pa Davorin Popović. Danas i Damir Ibrahimović, veliki filmski stvaralac, koji je bosanski film podigao na nivo evropskog. Nema ih, a tu su.
Ako svijet zaboravlja, Bosna ne zaboravlja. Kada odem u Bosansku Krupu, kao da odem kod Ćopića. Kada odem u Mostar, kao da odem kod Šantića. Kada odem u Trebinje, kao da odem kod Dučića. Kade odem u Stolac, kao da odem kod Maka Dizdara. Kada odem u Bosanski Petrovac, kao da odem kod Skendera Kulenovića.
Kada odem u Sarajevo, čeka me Sarajlić. Principov pucanj i dalje odjekuje, a on kao da se i dalje krije negde iza ugla, da ga ne uhvate.
Kada odem u Banja Luku, tamo je i dalje Petar Kočić. Ivo Andrić u Travniku. Duško Trifunović u Brodu. Svi su tu, iako ih odavno nema.
Kada odem u Tuzlu, čeka me Meša, Derviš Sušić. Mirza Delibašić kao da se još nije penzionisao, i dalje leti po terenu, a nema ga već četvrt vijeka.
To može samo Bosna.
Sve je u Bosni živo, i kada ćuti. I kamen ima dušu, i rijeka ima priču, i tišina ima glas. U Bosni se ne odlazi – Bosna se nastavlja.
Bosna ne dijeli na žive i mrtve
Bosna ne dijeli ljude na žive i mrtve, sve što je vrijedelo i vrijedi, u njoj je i dalje živo. Bosna se ne boji smrti, ona slavi život, kroz smrt, i to je ono najuzvišenije. Gdje i kada odlaziš, ostaješ.
Zato su Boško i Admira i dalje živi. Zato je i rat devedesetih, koliko god da je bio težak, pretvoren u najljepšu poeziju preživljavanja i ljubavi, gdje svega ima, a najmanje mržnje.
Često idem u Sarajevo, ne da se družim, nego da se vratim sebi i sakrijem od svega, u svijetu gdje nigdje prošlost nije tako živa, a svaki korak uspomena.
Niko ne zna da čuva sećanje kao Bosna. U njenom oproštaju nema kraja. Svaki put kada neko ode, Bosna ga sačuva. I dok ima Bosne – ima i onih koje je ispratila. Zato Halid ovih dana nije otišao, nego se ponovo rodio, i življi je nego ikad.