“Odgovorno vam tvrdim da svaka sredina ima identičan slučaj,” upozoravaju sigurnosni stručnjaci. O tome zašto su najranjiviji u najvećem riziku i gdje sistem pada, za N1 su govorili Saša Petrović, inspektor FUP-a, Adi Pejdah iz Centra za sigurni internet, i Gorica Ivić iz banjalučke sigurne kuće (Udružene žene).

Inspektor FUP-a Saša Petrović oštro je osudio osumnjičene kolege: “Policajci? Ovo nisu policajci, ovo su neljudi koji su zalutali u policiju. Svaka agencija ima kukolja u sebi.”

Iako je pohvalio istragu MUP-a TK, Petrović je upozorio na problem unutar sistema: “Ne može me niko uvjeriti da određeni policijski službenici nisu znali za takve stvari… uništavaju nam ugled ovakvi ljudi… koji prođu sigurnosne provjere na neki način.”

Gorica Ivić iz udruženja “Udružene žene” Banjaluka istakla je da su djeca koja već imaju iskustvo nasilja u porodici u daleko većem riziku od dodatne eksploatacije.

Ona je iznijela šokantne podatke za RS: “Od 2020. do polugodišta 2024. godine, Centri za socijalni rad su evidentirali ukupno 2.639 djece žrtava nasilja u porodici.”

Gorica Ivić je postavila ključno pitanje – zašto žrtve ne prijavljuju nasilje ranije.

“Moramo se pitati zašto ta djeca ne progovaraju, zašto oni ne vjeruju nikome da se povjere… nego mi to saznajemo kad se već desilo krivično djelo, kad mi već odradimo svi na posljedicama, a ne na prevenciji,” istakla je Ivić.

Adi Pejdah iz Centra za sigurni internet potvrdio je da se vrbovanje za trgovinu ljudima sve češće dešava u digitalnom okruženju, putem lažnih oglasa za modeling ili posao u inostranstvu, što pogađa djecu bez obzira na njihovo porijeklo.

“Što se nekada vrbovalo u kafićima, sada to sve više i više prelazi u digitalno okruženje,” rekao je Pejdah, dodajući da Centar (sigurnodijete.ba) često dobija prijave o ovim opasnostima.

Problem je i nedostatak sistemske podrške nakon što se nasilje otkrije. Gorica Ivić upozorava da BiH, uprkos međunarodnim obavezama, nema specijalizovane krizne centre.

“Mi nemamo krizne i referalne centre za podršku žrtvama seksualnog nasilja… imamo situacije… da se žrtve na psihološku podršku upućuju za mjesec, za dva od nekog incidenta.”

Ona dodaje da nevladine organizacije i sigurne kuće trenutno podnose prevelik teret, pružajući podršku i žrtvama porodičnog i žrtvama seksualnog nasilja, što bi trebala biti obaveza sistema.