Admir Adžem, legenda kluba sa Grbavice i čovjek koji je osvojio jedini trofej u proteklih deset godina, našao se u nezavidnoj situaciji — između nezadovoljnih navijača i uprave kluba, kao figura na kojoj bi se mogla slomiti sva nagomilana frustracija. Iako su se na Grbavici trpili i slavili razni fudbalski anonimusi, treneri koji su klub koristili kao platformu za učenje i eksperimentisanje, neki sebi za pravo daju vrijeđati novog trenera, a da ni ne znaju nekoliko zanimljivih stvari o njegovom liku i djelu. Prije nego podsjetimo na ono što je Adžem dao Grbavici i svom klubu, ostanimo još malo na stanju u "Dolini ćupova".

Zadnju titulu šampiona BiH, Željezničar je osvojio 2013. godine. Od tada do danas, klub je prošao kroz različite periode, a kulminacija očaja desila se protekle sezone, kada je bio na pragu ispadanja iz društva najboljih. Činilo se da izlaza nema, ali ljubav i predanost zaljubljenika u Željezničar, dokazanih u sportskom i poslovnom svijetu, stabilizovala je klub. Trener Dino Đurbuzović posložio je ekipu, pa je opstanak osiguran. Ono što klub s Grbavice hronično muči su finansijski problemi, česte promjene upravnih struktura i potpuni nedostatak strategije u svim segmentima poslovanja. Svaka nova uprava, novi trener i "investitor" donosili su ideje, ali rezultat svega toga je da Željezničar i njegovi navijači ne mogu ni sanjati prvo mjesto. U finansijskom i sportskom smislu, klubovi poput Zrinjskog, Sarajeva i Borca trenutno djeluju nedodirljivo i nedostižno. Onomad se na Grbavici žestoko pričalo o dolasku stranih investitora. Objavljivale su se informacije i imena, ali do danas nema ništa od ozbiljne investicije. Ta ideja nestala je pod plaštom prividne stabilizacije.

Način na koji je otišao trener koji je izborio plasman na evropsku scenu nakon očajne prošle sezone nije primjeren. Dva kola prije kraja prvenstva nešto je puklo. Uprava je objavila šturu informaciju, trener Ćorić je naprasno gostovao u nekoliko podcasta netom prije odlaska, i na kraju poručio da ide uzdignute glave. Priča uvijek ima dvije strane. Njegova ekipa u drugom dijelu sezone izgledala je umorno, tromo i bezidejno. Upisan je i najteži poraz u poslijeratnoj historiji (5:0 protiv Zrinjskog), Široki Brijeg je glatko porazio Želju u polufinalu Kupa BiH, a poraz je doživljen i u gradskom derbiju. Sporno je to što je Ćorić, baš nakon poraza u Mostaru, ponudio ostavku — koja je odbijena. Šta se desilo u međuvremenu? Čaršija nudi različite verzije, od optužbi da nije dovoljno radio i poštovao odluke uprave, do tvrdnji da je tražio previsoku platu. Istina još nije isplivala.

Više od decenije Željo je žrtva različitih "zaljubljenika" u plavu boju. Na kraju sve trpi klub, to veliko, više od stotinu godina staro ime. Zbog nesmotrenosti koje su se dogodile proteklih dana, novi trener Admir Adžem dočekan je "na nož", što ne zaslužuje ni u jednom scenariju. Navijači zamjeraju što je legenda kluba, kako tvrde, iskorištena kao paravan za loš rad uprave. Društvene mreže već su preplavljene negativnim komentarima.

Adžem je u posljednjih nekoliko godina radio u nižerangiranim klubovima — Goraždu, GOŠK-u, a dolazi iz Jedinstva iz Bihaća, gdje je napravio impresivan niz bez poraza. Ono što ga izdvaja jeste činjenica da je on dijete Grbavice, čovjek koji poznaje, voli i živi vrijednosti koje čine DNK Željezničara. Za razliku od trenera koji su tu dolazili da upotpune CV, Adžem je neko ko bi mogao vratiti mentalitet u prvi tim i omladinski pogon. U Ćorićevoj eri bilo je jasno da neki igrači ponašanjem nisu oslikavali te vrijednosti. Adžem će sigurno drugim očima gledati i na omladinski pogon, koji je dugo pod kritikama. Sumnja se u kvalitet rada, ali i u činjenicu da prethodni treneri nisu imali povjerenje u Željinu djecu. Adžem jeste, vjerovao je i vjerovaće, tokom njegovog prethodnog mandata lansirano je nekoliko ozbiljnih imena iz Željine škole. Kao trener kadeta i juniora osvajao je i prvenstva, što se ne smije zaboraviti.

U fudbalu nekad zna biti važno i ono ljudsko — dostojanstvo, dobrota i emocija. Adžem je u gostovanju u podcastu Indirect govorio o teškim životnim trenucima, o danima kada je ostao bez supruge i kada mu je ulazak u svlačionicu bio terapija. Spominjao je trenutke kada nije mogao govoriti od suza pred djecom iz Željine škole.

U ratu je, kada je imao priliku da pređe u gradskog rivala, odbio ponudu — dok Željo gotovo da nije ni funkcionisao. Osvajao je titule kao igrač, trener prvog tima i omladinaca.

Najmanje što zaslužuje jeste pružena ruka za povratak kući. Želji, u svakom pogledu, trebaju takva imena. Biščević, Muharemović, Adžem, Zubanović... Nekadašnji dječaci sa Grbavice koji ne čitaju ugovore, umjesto anonimusa koji nikada nisu bacili aut, makar i na šljaci. (Za neupućene, šljaka je nekadašnji pomoćni teren na stadionu Grbavica koji je danas prekriven plastičnom travom. )