Reklo bi se da je to dobar rezultat ako uzmemo u obzir sve nepogodnosti sa kojim se susreo šef stručnog štaba Adis Bećiragić uoči početka turnira.

Plasmanom u osminu finala, Bosna i Hercegovina je po prvi put od 1993. godine prošla grupnu fazu Eurobasketa. 

Onaj od kojeg se to najviše očekivalo, konačno je preuzeo ulogu vođe u timu, te je uz sjajne partije i u napadu i u odbrani, predvodio naše "Zmajeve" do uspjeha. 

Naravno, mislimo na našeg Jusufa Nurkića, koji je nakon povrede Džanana Muse, u potpunosti preuzeo ulogu vođe, što se od njega, kao što rekosmo, i očekivalo.

Nurkić je došao na peto mjesto liste najboljih strijelaca BiH na Eurobasketima. 



Za Jusufa je ovo bilo drugo učešće na velikim takmičenjima. Prethodno je nastupao na prošlom Eurobasketu koje se igralo u Češkoj, Gruziji, Njemačkoj i Italiji. 

Inače, Nurkić je debitovao u dresu Bosne i Hercegovine 2013. godine u kvalifikacijama za Eurobasket u Sloveniji. 

Nakon njegovog odlaska u NBA i oblačenja dresa Denver Nuggetsa, započeo je medijski "rat" sa članovima KS BiH.

Te 2014. godine je javno rekao da neće obući dres reprezentacije sve dok su u KS BiH Harun Mahmutović, Elmedin Konaković i Igor Stojanović.

Nurkić je tada rekao da ne može dozvoliti da se prijeti njemu i njegovoj porodici.

"Sve razumijem. Da se od mene pokušava napraviti izdajnik i da su ljudi koji to tvrde bezgrešni i da je normalno na Facebooku komunicirati na način na koji komuniciraju… Međutim, da mi neko šalje poruke, prijeti meni, mojoj porodici, preko toga neću preći. Ko je čovjek koji dovodi u pitanje moj patriotizam, da li isti onaj koji je pomogao divu kao što je KK Bosna da se ugasi. Igrao sam i uvijek ću igrati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, ali neću za privatnu koju vode Harun Mahmutović, Igor Stojanović i Dino Konaković. Svjestan sam da će ljudi nakon ovoga tumačiti stvari kako hoće, da će biti onih koji će me pljuvati, ali s tim sam se pomirio", izjavio je Jusuf Nurkić tada.

Prisjetit ćemo se i izjave Nurkića da je na početku karijere bio nuđen KK Bosni, ali je tadašnji direktor kluba Elmedin Konaković ga odbio rekavši mu da je "neperspektivan".

"Pa i ja sam nuđen Bosni, ali je Dino Konaković, tada direktor kluba, procijenio da sam neperspektivan i da imaju mnogo boljih igrača trenutno u klubu. Morao sam potražiti sreću negdje drugo, što se desilo u Sloveniji", rekao je Nurkić.

Nakon dolaska novih ljudi u Savez 2016. godine, Nurkić je rekao da će ponovo obući dres.

"Drago mi je što sam ponovo u svom savezu s ljudima koji imaju novu viziju. Drago mi je što ću ponovo biti dio reprezentacije. Iz ovog rukovodstva Saveza odmah su me kontaktirali, a ja nisam imao nikakvu dilemu da li ću ponovo obući dres reprezentacije. Sve što se dešavalo u protekle dvije godine treba ostaviti iza nas, gledajmo u budućnost. Jedva čekam okupljanje reprezentacije i druženje s našim navijačima. Tu sam bio i tu ću ostati jer sam državljanin BiH. O patriotizmu i o tome ko je koliki patriota ne želim uopšte voditi polemiku. Znam samo da imamo generaciju koja će napraviti velike rezultate. Kao što ja jedva čekam poziv selektora, mislim da je isto i s ostalim igračima i nadam se da ćemo izboriti plasman na EP 2017", rekao je Nurkić nakon povratka u reprezentaciju.

Međutim, nakon toga je propustio veliki broj reprezentativnih okupljanja što zbog obaveza u NBA zbog potpisivanja novog ugovora, što zbog povreda, a jednom je preko Facebooka obavijestio javnost da neće doći na okupljanje nekoliko dana prije početka priprema.

Od 2022. se, može se reći, redovno odazivao pozivima. 

Prijevremeno rođen - sa pet kilograma

Ovih dana je ponovo aktuelizirana priča o tome kako je Jusuf Nurkić postao košarkaš i kako je tučnjava njegovog oca promijenila njegovu sudbinu.

Naime, Hariz Nurkić,  Jusufov otac, bio je policajac u Tuzli. Bio je visok 213 centimetara i težak više od 200 kilograma. Košarkaški menadžer Enes Trnovčević jednog je dana pročitao članak u novinama o tuzlanskom policajcu Harizu Nurkiću.



"Bosanski policajac Hariz Nurkić u tučnjavi je sam prebio 14 osoba", stajalo je u tekstu. Trnovčević je odmah sljedećeg dana krenuo u Tuzlu i susreo se s Harizom Nurkićem. 

Prva stvar koju ga je pitao bila je: ''Imate li sina?''

Jusuf Nurkić tada je bio 14-godišnji dječak i nikad nije trenirao košarku. Enes Trnovčević ga je odveo u Sloveniju i pružio mu priliku u Pivovarni Laško. Mladi Jusuf je tu priliku iskoristio. Jusuf je kasnije potvrdio tu priču, jedino nije siguran u onaj dio da mu je otac pretukao 14 osoba, ali kaže da vjeruje kako je to Hariz mogao napraviti.  

"Pogledao me, a ja sam tada bio normalne visine, ništa spektakularno. On je tada rekao: 'Taj klinac će igrati u NBA'. Svi smo se samo nasmijali jer je to bilo ludo", rekao je Nurkić ranije.  

Jusuf Nurkić nikad do tada nije igrao košarku. Nije znao ništa o pravilima, nije znao šutirati. Nije znao baš ništa. Međutim, bio je uporan i znatiželjan. Dobio je vrhunskog trenera koji ga je naučio osnove, a sve ostalo je historija. 

Još jedna zanimljiva priča veže se za Jusufa i oca mu Hariza. Ona datira iz augusta 1994. godine, kad je u ratnom vihoru u BiH u jednoj bolnici prije vremena rođena beba teška više od pet kilograma.

Ljekari su zakazali hitan konzilij, bolnicom se brzo proširila vijest, gotovo svi su ostali u čudu. Nikome nije bilo jasno kako je nešto takvo moguće, posebno u vremenima kad su ljudi jedva preživljavali.

A kada se u hodniku pojavio bebin otac, šef konzilija je samo odmahnuo rukom, promrmljavši ljekarima: ''Ništa, otac mu je kao Tarzan, vratite se svojim poslovima.''

(AJDIN B.)