Supruga Siniše Mihajlovića otkrila emotivne detalje njegovih posljednjih trenutaka
Arijana Mihajlović, supruga preminulog fudbalskog velikana Siniše Mihajlovića, u razgovoru za Calciomercato podijelila je bolna sjećanja na posljednje dane svog muža, koji je izgubio dugogodišnju borbu s leukemijom.
Siniša, koji je iza sebe ostavio neizbrisiv trag kao fudbaler i trener, godinama se hrabro suočavao s teškom bolešću. Njegova supruga ističe da je do samog kraja zadržao dostojanstvo, snagu i vjeru, te da je za njihovu porodicu ostao simbol borbenosti i ljubavi.
U emotivnom razgovoru, Arijana je istakla koliko je Sinišina prisutnost i snaga značila ne samo porodici, već i svima koji su ga poznavali — kao čovjeka, sportistu i vođu.
„Posljednjih mjeseci, ljekari su već rekli sve: Siniša neće uspjeti da preživi. Ja sam to znala. Ali nisam imala hrabrosti da mu kažem. Razgovarala sam samo s naše petero dhece. Ni sa kim drugim. Čak ni sa svojom majkom.
Zajedno smo odlučili da mu ne kažemo istinu. Nismo žjeleli da mu oduzmemo onaj tanani tračak nade koji ga je držao vezanog za život. A onda… on nas nikada nije ništa pitao. Nije želio da zna, nije želio da se preda.
Nastavio je da se bori do kraja, jer je bio čovjek koji nikada nije prihvatao riječ ‘kraj’. Sedmicu dana prije nego što nas je napustio, pogledao me i rekao:
‘Ja sam sretan. Imam vas. Želim da ostarim sa svojom djecom… želim mnogo unuka.’
Osjetila sam kao da umirem. Odgovorila sam mu slomljenim osmijehom:
‘Pa ljubavi, već imamo jednu unuku. Zar nisi sretan?’
A on, sa onom svjetlošću u očima koju sam vidjela hiljadu puta:
‘Želim ih mnogo. Želim pun sto.’
San. Jedan od onih koje nikada neće vidjeti. A to najviše boli. Na dan kada je odletio, svi smo bili uz njega.
Naša djeca su bila u sobi pored. Pored mene su bili njegova majka, brat sa suprugom, njegov najbolji prijatelj, moja majka.
Kada sam osjetila da mu se disanje mijenja, shvatila sam da je došao trenutak. Pozvala sam djecu.
Okupili smo se oko njega, u tišini. Držala sam ga za ruku. Gledala sam ga kako se i dalje bori, sa sve težim i daljim dahom.
I tada, sa srcem u komadima, tiho sam mu šapnula:
‘Idi ljubavi, ne brini. Ja ću se pobrinuti za djecu.’
Samo tada je pustio. Tek tada je prestao da se bori. Do tog trenutka, niko nije imao hrabrosti da zaplače.
Kao da su i suze imale strah da ga pozdrave.“