Njen emotivni status, kako kaže, nije tekst — nego krik.

U poruci koja se širi društvenim mrežama, Alma govori o težini posla prosvjetnih radnika, nerazumijevanju, omalovažavanju i neprestanim pritiscima s kojima se nastavnici, učitelji i profesori svakodnevno suočavaju.

„Da, ja sam nastavnica. Nastavnica engleskog jezika.

I ovo nije status — ovo je krik.“

Alma piše da učenici danas često prolaze pored nastavnika kao da ne postoji, da više nema poštovanja, dijaloga, ni empatije. Kaže i da nastavnici svakodnevno nose teret tuđih problema, briga i trauma, dok se njihov trud uzima zdravo za gotovo.

„Iz škole izlazimo prazni, iscrpljeni, emocionalno iscijeđeni do zadnje kapi.“

Ističe da roditelji sve češće omalovažavaju rad nastavnika, umjesto da sarađuju sa školom u interesu djece.

„Roditelji sve znaju. Svi su stručnjaci za naš posao. A nastavnik — šuti. Jer ako se pobuni, ‘nije profesionalan’.“

Naročito naglašava nesigurnost zaposlenja i borbu za egzistenciju:

„Mi koji u jednoj školskoj godini promijenimo deset škola, deset kolektiva, stotine lica, hiljade kilometara.

Mi koji smo odavno prešli četrdesetu, a i dalje čekamo ugovor na neodređeno.“

Na kraju, Alma poručuje:

„Ja sam nastavnica.

I ovo nije žalba.

Ovo je krik.

Jer kad učitelj utihne — onda se ruši sve.“

Njena objava izazvala je snažnu empatiju i podršku brojnih građana, nastavnika i roditelja, ali i otvorila ponovne rasprave o položaju prosvjetnih radnika u Bosni i Hercegovini.

Da, ja sam nastavnica. Nastavnica engleskog jezika.

I ovo nije status — ovo je krik.

Jer više ne mogu šutjeti.

Svakog dana nas gaze. Svakog dana nas omalovažavaju.

Govore da ništa ne radimo, da primamo plate ni za šta, da imamo raspuste, da nam je „lahko“.

A niko ne vidi da iz škole izlazimo prazni, iscrpljeni, emocionalno iscijeđeni do zadnje kapi.

Da u sebi nosimo desetine tuđih priča, problema, suza, pogleda izgubljene djece koja više ne znaju ni da pozdrave.

Djeca koja nas prođu kao da ne postojimo, jer ih društvo više nije naučilo da poštuju.

A roditelji? Svi sve znaju.

Svi su stručnjaci za naš posao.

Svi imaju pravo da nas procjenjuju, da nas ispravljaju, da nam dijele lekcije — jer „učitelj je tu da sluša“.

A učitelj, nastavnik, profesor — šuti.

Šuti i trpi.

Jer ako se pobuni, „nije profesionalan“.

Ako zaplače, „nije jak“.

Ako progovori, „nezahvalan je“.

A istina je da pucamo po šavovima.

Da jedva dišemo pod teretom nepravde, poniženja, nesigurnosti.

Mi koji svake godine trčimo s konkursa na konkurs, s jedne zamjene na drugu.

Mi koji u jednoj školskoj godini promijenimo deset škola, deset kolektiva, stotine lica, hiljade kilometara.

Mi koji smo odavno prešli četrdesetu, a i dalje čekamo ugovor na neodređeno.

Mi, koji i dalje vjerujemo da naš posao ima smisla.

Ali istina je da boli.

Boli kad te ne vide.

Boli kad ti oduzmu dostojanstvo.

Kad tvoj trud niko ne cijeni.

Kad učitelj postane meta, a ne temelj.

Ja sam nastavnica.

I ovo nije žalba.

Ovo je krik.

Jer kad učitelj utihne — onda se ruši sve. – Alma Macić Arnaut