- Uvijek vjerujem da će dobro i istina pobijediti. Nadao sam se, istina ne previše, da će se to zbiti i u zagrebačkoj Gradskoj skupštini i da će tamošnja većina odustati od zatiranja dijela hrvatske povijesti na potpuno totalitarnim i ideološki obojenim osnovama. Oduzeti imena ulica nekolicini osoba koje su bez ikakvih valjanih razloga tamošnji vladajući, moram to reći – iz rigidno lijeve i projugoslavenske stranke, svrstali među nepoćudne i "ustaše", nečasno je djelo onih koji povijest ne poznaju, ali presuđivati na ideološkim osnovama itekako znaju. Govorili su da su se posavjetovali s povjesničarima, ali lako je uočiti – samo s onima iz njihova "ideološkog kluba".

Među onima koji su izgubili ulicu nazvanu po svom imenu je i moj predčasnik, vrhbosanski nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić. Reagiram kao njegov nasljednik na stolici vrhbosanskog nadbiskupa, danas u miru.

Upravo svoje penzionerske dane provodim u staračkom domu nazvanom po njemu u Lugu pokraj Kiseljaka. Nadbiskup Šarić će zauvijek ostati upamćen kao prevoditelj Biblije na hrvatski jezik u periodu od 1940. do 1943., graditelj prelijepe sarajevske crkve Sv. Josipa na Marindvoru (gdje danas počivaju njegovi zemni ostaci u zemlji koju je toliko ljubio) i književnik čija su djela i danas nepoznata, nažalost, široj hrvatskoj javnosti. Zašto oduzimati taj "trag sjećanja" na njega, ulicu s njegovim imenom, makar i na rubu glavnog grada Hrvata? Samo zato što se s brojnim Hrvatima povukao prema Zapadu? Zar kontekst vremena ne objašnjava njegove pjesme o vođama država u kojima je živio? Zar je ikada bio suđen i osuđen pred nezavisnim sudom? Nije! Zar mu je dokazano neko zlodjelo? Nije!

No krimen mu je očito što je hrvatski mislio, svoj narod i Crkvu volio. I jedna ideologija, mračna i zloslutna, svojim mu postupkom želi presuditi ponovno. Drugi su ruke okrvavili krvlju svoga hrvatskog naroda i još ulice nazvane po njima postoje u glavnom gradu Hrvatske… Uvijek sam na strani istine. Neka ozbiljni povjesničari kažu svoj sud o nadbiskupu Šariću. Ali da se lažima, zasnovanim na komunističkoj „istoriji“ i njihovoj „istini“, i danas kleveta – nedopustivo je.

Zli je Otac laži. Ali svaka laž umire. Danas ili sutra. Istina pobjeđuje i oslobađa - poručio je kardinal Puljić u saopćenju.

Inače, u trenutku stvaranja NDH, Šarić ne skriva svoje oduševljenje tim činom. Telegramom pozdravlja Antu Pavelića "u ime mukotrpnog hrvatskog naroda Herceg-Bosne", hvaleći ga kao oslobodioca. Njegov Katolički tjednik postaje jedno od glasila koje objavljuje antisemitske tekstove i otvorene panegirike ustaškom režimu.

Najpoznatiji primjer ostala je pjesma posvećena Poglavniku, u kojoj ga Šarić opisuje kao "ustašu divnog", "dobrog genija" i "našeg Leonida". Pavelić je, kako svjedoče izvori, smatrao Šarićevu pjesmu najljepšom od svih napisanih o njemu. Šarić ga je u pjesmama i javnim nastupima prikazivao kao proroka i zaštitnika hrvatskog naroda, dok se istovremeno u Sarajevu, doslovno preko puta crkve na Marindvoru čiji je kamen temeljac on blagoslovio, vješaju i ubijaju protivnici režima.

Šarićeve simpatije prema ustaškom pokretu nisu nastale preko noći s aprilom 1941., nego se mogu pratiti još od međuratnog razdoblja, u okviru pravaške političke tradicije i tvrde, antijugoslavenske orijentacije koja je prožimala dio katoličkog klera.

Njegova pasivnost pred progonima i masovnim ubistvima bila je očigledna. Fra Petar Jeleč, koji je analizirao njegov odnos prema NDH, u svom tekstu naglašava da je Šarićeva najveća krivica upravo šutnja pred sudbinom hiljada njegovih sugrađana, Jevreja, Srba, Roma, koji su nestajali u logorima i stratištima.