To je bila najduža opsada jednog glavnog grada u historiji, a građani su tokom skoro četiri godine, bili izloženi svakodnevnom teroru JNA/VRS i paravojnih formacija sa okolnih brda iz svih mogućih vrsta naoružanja.

Samo zahvaljući neviđenoj hrabrosti, prkosu, želji za otporom i opstankom, zlo sa okolnih brda se nije spustilo u grad, te je na koncu i poraženo. 

Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete. 

Prve civilne žrtve opsade Sarajeva Suada Dilberović i Olga Sučić ubijene su 5. aprila na Vrbanja mostu, nedaleko od zgrade tadašnje Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ispred koje su se odvijale demonstracije građana koji su tražili očuvanje mira, na koje je otvorena vatra. 

U narednim danima, portal Source će objaviti razgovore sa ljudima iz različitih sfera koji su proveli rat u Sarajevu. Pričat ćemo o njihovim ličnim doživljajima i emocijama, početku opsade, 1991. godini, najtežim trenucima...

U prvom dijelu kojeg emitujemo, razgovarali smo sa Bakirom Nakašem, čuvenim sarajevskim doktorom i ratnim direktorom Opće bolnice u Sarajevu, te Draganom Miokovićem, penzionisanim policajcem koji je svjedočio u procesima protiv ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića. 

Mioković je, govori nam, bio potpuno siguran da će do rata doći, ali ne u onom obimu u kojem je bio. 



"Na martovskim barikadama, ja kada sam vidio one sa maskama i sa dugim cijevima, tada sam već bio svjestan da se nažalost neće moći izbjeći, žargonski rečeno, da se 'pobijemo', ali kao što rekoh, nisam vjerovao da će biti onako krvavo kako je bilo", prisjeća se on. 

Nakaš kaže da su mnogi u Sarajevu, nažalost, mislili da do rata neće doći.

"Iako smo imali primjer Hrvatske i Slovenije i svega onoga što se dešavalo u sve tri republike, tako da je izvjesno bilo da će do rata doći i u Bosni i Hercegovini. Međutim, mi smo imali taj nekakav poseban osjećaj, naročito mi u Sarajevu, da to zajedništvo i taj odnos ljudi i blizina, da će to nadjačati. Nažalost, prevarili smo se, mnogi od nas koji smo mislili da do toga neće doći, to je sa 2. martom postalo evidentno", priča on.

Naše sagovornike smo pitali o atmosferi koja je vladala u gradu tokom 1991. godine.

"1991. godina je bila pravi uvod u ovo što će uslijediti. Nije samo po Grbavici bilo četničkog orgijanja, bilo je toga po čitavom gradu. Znate kada se muškarci pozdravljaju pa se i poljube. Meni je to uvijek bilo čudno, ali te 91. godine sam prvi put vidio da se na Čaršiji ljube tri puta. Apropo toga, mi smo se zezali pa govorili - oni što se troljube. Također, na nekim dernecima je znalo biti nacionalističkih pjesama koje se nikada prije u Sarajevu nisu pjevale. A repertoar je bio sljedeći - krenu od 'Ko to kaže, ko to laže', pa dođe to do 'Vojvode Sinđelića' itd. Ako već govorimo o '91. i nekim mojim čuđenjima, moram biti potpuno iskren, s obzirom da sam ja Sarajlija, mnogo puta sam se susretao sa pozdravima 'Merhaba' i 'Allahimanet', to je bilo bosansko. Također, sa ženama u katu i pod šamijom je nešto sa čim sam ja odrastao i to je dio mog identiteta. Da se ne bi shvatilo pogrešno, nemam ništa protiv toga, ali Es-selamu-alejkum i Alejkum selam ja prvi put čujem tad, te 1991. godine. Vrlo dobro se sjećam, ja sam tada bio u Starom Gradu, pa sam pitao: 'Šta je ovo?', pa su mi ljudi objašnjavali da je to taj pozdrav. Hoću da kažem da je i to nešto, što nije bilo prije u Sarajevu. Ta 1991. godina je bila jedno 'pumpanje' i narastanje opšteg nepovjerenja, jednostavno - ružan period", kazao je Mioković.

Sa druge strane, Nakaš kaže da je bila prisutna jedna neizvjesnost, te da čovjek nije bio siguran kako će dalje to djelovati.

Bakir Nakaš

"Sve one vijesti koje su bile i novi YUTEL i informacije koje su se plasirale, bile su takve da smo morali očekivati to. Opet kažem, imajući u vidu taj neki odnos i Sarajeva i Sarajlija, bili smo ubijeđeni da do toga neće doći. Ono što je evidentno bilo je da su ljudi koji su ranije planirali, da su to pokazivali samim svojim postupcima i samim svojim izbjegavanjima npr. prisustva referendumu i svemu onome što se dešavalo kada smo odlučili da stvorimo nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, a onda se to poslije sve odvijalo kako se odvijalo", govori nam penzionisani doktor.

Mioković kao najteži trenutak iz četverogodišnje opsade ističe uviđaj u tadašnjoj ulici Nikole Tesle, danas Petrakijinoj, gdje je jednom granatom ubijeno četvero djece.

"To je momenat kada sam stvarno bio na ivici. Kako bih vam rekao, ako postoji nervni slom, ja sam bio na ivici toga. Sa tog uviđaja, nisam se vratio u bazu, već sam otišao kući i znam kada mi je žena otvorila vrata, da je ona odmah na meni prepoznala da nešto nije uredu. Bilo je još vrlo teških i potresnih situacija, ali meni je ostala ova. Prošle su godine, ostario sam, ali mi se i danas to zna u san vratiti", priča naš sagovornik. 


Dragan Mioković

Nakašu je najteži trenutak bio gubitak oca.

"Ja imam jedan lični trenutak koji možda nije u vezi sa svim dešavanjima, ali jeste indirektno povezan. 2. marta 1992. godine, kada su bile barikade, ja sam radio u vojnoj bolnici gdje smo imali obavezu 24-satnog boravka u ustanovi. Tu sam boravio nekoliko dana i jednostavno, nisam imao puno kontakata šta se dešava vani, i toga dana, 2. marta, se desilo to da otac koji je izašao u grad da kupi cigarete, nije došao na vrijeme, pa je majka tražila od nas da vidimo gdje je, i na kraju sam našao oca u mrtvačnici koji je preminuo negdje pored trafike čekajući da kupi cigarete. To je taj lični trenutak kada izgubite najbližeg, a niste ni svjesni da se to desilo", prisjetio se on.

A na pitanje kako su dočekali okončanje opsade Sarajeva i kraj rata, Nakaš nam govori da je to "ono neko zadovoljstvo koje se trebalo i ranije desiti".

"Mi smo imali taj osjećaj da će se desiti od strane međunarodne zajednice nekakva akcija i aktivnost i da će se spriječiti ono što se planiralo da se desi 90-tih godina. Nažalost, to nije uslijedilo i sve do onih momenata kada je praktično počela primjena zračnih napada na srpske snage koje su izolovale bile jedinice UNPROFOR-a, tada smo shvatili da će doći do nečega što bi moglo da rezultira mirom. Isto tako, napredak naše Armije RBiH u onom jednom momentu kada je došla do Banjaluke, pokazao je da se može desiti da se bliži kraj opsade i svega što se dešavalo", zaključuje Bakir Nakaš.

Drugi naš sagovornik je odgovorio sljedećim riječima:

"Isto kao što sam na martovskim barikadama shvatio da ćemo se 'potući', tako sam i povjerovao kada su NATO avioni bombardovali srpske položaje da ću možda izaći živ iz svega toga zajedno sa svojom porodicom i da je kraj".

*Prvi dio*

Novinar: Ajdin Balićevac