Isti stihovi su korišteni i bili zastupljeni u postratnom periodu u našoj zemlji među onima koji su odlučili ostati i braniti našu zemlju.

Danas, kada je prošlo preko 30 godina od početka krvave agresije na našu zemlju, postavlja se pitanje kolikog je značaja onima koji su ostali braniti svoju zemlju upravo ta činjenica?

Dragan Mioković, koji je tokom rata bio istražitelj Centra službe bezbjednosti Sarajevo u razgovoru za Source.ba portal kaže da je njemu važno pred samim sobom da je bio tu kada je bilo najteže.

"To što sam ja bio ovdje u vrijeme kada je bilo najteže, a jeste bilo najteže, ja stvarno i bez imalo patetike sa ove vremenske distance smatram da to nije nešto oko čega treba da pravimo književne večeri", govori Mioković na početku.

Ističe da je njegov stav da su to vanredne situacije u kojima ljudi u datom momentu reaguju. 

"Neko instinktivno a neko promišljeno, ali uglavnom, svi oni koji su otišli, pod uslovom da nisu pucali na mene, ja protiv toga nemam ništa. Govorim sa ove vremenske distance. Sa godinama meni nije izgubila na važnosti činjenica da sam ostao", navodi Mioković.


Dragan Mioković

Bh. novinar Almedin Šišić, koji je rat proveo u Sarajevu, gdje je i ranjen, kaže da je navedena činjenica izgubila na važnosti, te "na neki način postala hendikep".

"Pa čak i neka vrsta bremena nekima od nas koji smo spletom okolnosti imali dovoljno godina da ostanemo u gradu i budemo sarajevski branioci. Neki od nas su i izranjavani više puta, i ja znam ljude koji se danas bave nekim čestitim poslovima i zaista ne vole pričati o tome. Dakle, ljudi koji su to prošli ne vole pričati o tome, izuzev, kada budu primorani da pričaju", govori nam Šišić.

Naglašava da mi danas živimo u društvu izvrnutog sistema vrijednosti. 

"I to izvrnutog 'naglavačke' i svi oni koji su nasljednici u to vrijeme, ja ne volim reći dezertera ili 'pobjegulja' ali kada pričamo konkretno treba egzaktno neke stvari naglasiti. Dakle, upravo nasljednici tih ljudi koji su bježali tada i bili skriveni u podrumima, danas vode glavnu riječ radeći za neke ideologije i politike. S obzirom da je moderno doba, oni su sveprisutni na društvenim mrežama i ljudi poput nas koji smo tad bili u gradu i koji smo djelićem zaslužni za odbranu našeg grada, mi se nazivamo raznim pogrdnim imenima", kazao je Šišić.

Kako kaže, krajem 1992. godine su mu neke stvari postale jasne.

"Kada su mi neki prijatelji poginuli na Otesu 4. decembra pored mene na dva-tri metra...malo prije toga mi je bilo jasno o čemu se radi kada je počelo to, nažalost, islamiziranje Armije Republike Bosne i Hercegovine. Moja jedinica je krenula sa Čengić Vile kao TO Omer Maslić i u mojoj jedinici je bilo 30-40 posto Srba i Hrvata", prisjeća se on.

Podcrtava da je to suština svega. 

"Oni su izdali neke naše najbolje heroje poput Dragana Vikića, Jovana Divjaka, Borisa Šibera itd. U neku ruku, ta borba je počela da liči na borbu za goli opstanak i za vlastiti život. Kada su ljudi shvatili da to nije ono zbog čega su krenuli svim svojim srcem u odbranu ne razmišljajući o tome hoće li preživjeti i kasnije je to postalo malo drugačije", priča naš sagovornik.

Istakao je da smo danas u gorem položaju nego što smo bili. 

"I to je problem onoga što se dešavalo još tokom rata, kada smo mi vidjeli dok smo čekali naše jedinice koje su izlazile na Igman i čekale su pored onog tunela Dobrinja-Butmir da neke druge jedinice uvuku, kako smo tada čuli, robu nekih SDA generala u grad koja je kasnije prodavana na sarajevskim pijacama. Recimo, kafa je bila jedno vrijeme 120 maraka i mislim da se svi sjećaju tih stvari. Kada vidite puno toga, onda dođete do zaključka koji danas nije popularno reći i zbog takvih stvari, mi koji znamo šta je zapravo bilo i u šta se to pretvorilo, budemo nazivani izdajnicima i svim nekim mogućim pogrdnim imenima, iako smo mi, zapravo, odbranili grad u patikama", zaključio je u razgovoru za Source Almedin Šišić.


Almedin Šišić

Novinar: Ajdin Balićevac