Dok se pripremamo da živimo u užarenom svijetu sa sve ekstremnijim vremenskim prilikama, možda je vrijeme da razmislimo o adaptacijama kao što je život pod zemljom, piše Sciencealert.

Okružene masama stijena i tla koje apsorbiraju i zadržavaju toplinu, temperature mogu ostati daleko stabilnije bez potrebe da se oslanjate na energetski intenzivnu klimatizaciju ili grijanje.

Ne samo da je moguće živjeti život ispod, ljudi (i životinje!) su živjeli udobno pod zemljom kroz povijest.

No, da li je to održivo rješenje za suočavanje s novonastalom klimatskom krizom?

U gradu za kopanje opala Coober Pedy u Južnoj Australiji, 60 posto stanovništva kapitalizira ovaj efekat živeći pod zemljom.

Ime Coober Pedy dolazi od aboridžinske fraze što znači ‘bijelac u rupi’.

Kroz vruća ljeta od 52 °C i zime od ledenih 2 °C, njihove ‘zemnice’ ostaju na konstantnoj temperaturi od 23 °C (73 °F).

Bez ovog prirodnog skloništa u stijenama, ljetna klimatizacija bi mnogima bila pretjerano skupa.

Iznad zemlje, ljetna vrućina može uzrokovati da ptice padaju s neba i da se elektronika sprži. Ali, ispod zemlje, mnogi stanovnici imaju prilično luksuzne postavke, sa udobnim dnevnim sobama, bazenima i onoliko prostora koliko žele da izdvoje.

Kuće moraju biti najmanje 2,5 metra ispod površine kako bi se spriječilo urušavanje krova. Uprkos ovoj regulativi, urušavanja se povremeno dešavaju. U 1960-im i 70-im, lokalno stanovništvo kopalo rupe u zemlji koristeći pijuke i eksploziv. Danas koriste industrijske alate za iskopavanje, iako se rad ponekad i dalje obavlja ručno. Rezanje velikih komada kamena ne traje dugo jer su pješčenjak i alevrit toliko mekani da se mogu izgrebati perorezom.

Ponekad renoviranje doma čak donosi i profit; jedan čovjek je pronašao opal vrijedan 980.000 dolara kada je instalirao tuš.

S vremena na vrijeme, ljudi će se slučajno uvući u kuću svojih susjeda. Ali, generalno, odlazak u podzemlje maksimizira privatnost.

Godine 1963., neimenovani Turkijenac odnio je čekić do zida svog podruma tokom renoviranja svoje kuće u Kapadokiji. Tražeći svoke kokoške koje su stalno nestajale kroz rupu, dalje je istraživao i otkrio ogroman labirint podzemnih tunela. Pronašao je izgubljeni grad Derinkuyu.

Izgrađena još 2000. godine p.n.e., mreža tunela od 18 spratova seže do 76 metara ispod površine, sa 15.000 otvora za dovođenje svjetlosti i ventilacije u lavirint u kojem su bile crkve, štale, skladišta i domovi koji su izgrađeni za smještaj čak 20.000 ljudi.

Smatra se da je Derinkuyu korišten gotovo neprekidno hiljadama godina kao sklonište tokom rata. Ali je naglo napušten 1920-ih nakon genocida i prisilnog protjerivanja grčkih pravoslavnih kršćana iz zemlje.

Dok se vanjske temperature Kapadokije kreću između 0 °C zimi i 30 °C ljeti, temperatura podzemnog grada ostaje hladnih 13 °C.

To ga čini savršenim za konzerviranje voća i povrća. Danas se neki od tunela koriste za skladištenje sanduka krušaka, krompira, limuna, narandži, jabuka, kupusa i karfiola.

Kao i Coober Pedy, stijena je savitljiva i ima malo vlage u tlu, što čini izgradnju tunela jednostavnom.

Utočište ili pakao?

Dok je većina ljudi spremna otići u podzemlje na kraće vremenske periode, ideju o trajnom životu pod zemljom ljudima je mnogo teže tolerirati.

Podzemni svijet sinonim za smrt u mnogim kulturama. Biti pod zemljom u skučenim prostorima može izazvati klaustrofobiju i strah od loše ventilacije i upadanja u pećine.

“Ne pripadamo tamo… Biološki, fiziološki, naša tijela jednostavno nisu dizajnirana za život pod zemljom”, rekao je Will Hunt, autor knjige Underground: A Human History of the Worlds Beneath Our Feet, za LiveScience.

Ljudi koji predugo žive pod zemljom bez izlaganja dnevnom svjetlu mogu spavati i do 30 sati odjednom. Poremećaji njihovog cirkadijalnog ritma mogu uzrokovati niz zdravstvenih problema.

Još jedan rizik u životu pod zemljom su iznenadne poplave, što je posebno zabrinjavajuće jer klimatske promjene obećavaju da će donijeti ekstremnije vremenske pojave poput uragana.

Ljudi koji doživljavaju beskućništvo udavili su se u nekoliko navrata u tunelima ispod Las Vegasa. U ovim tunelima živi oko 1.500 ljudi i izgrađeni su da nose oborinske vode. Mogu se napuniti vodom za nekoliko minuta, ne ostavljajući ljudima vremena za evakuaciju.

Podzemna konstrukcija obično zahtijeva teže, skuplje materijale koji mogu izdržati pritiske pod zemljom. Ove sile se također moraju mjeriti putem opsežnih geoloških istraživanja prije početka iskopavanja.

Na temperaturu ispod zemlje utiče i ono što se dešava iznad zemlje.

Studija poslovnog okruga Chicago Loop otkrila je da su temperature dramatično porasle od 1950-ih, jer je u istom području izgrađeno više infrastrukture za proizvodnju topline, kao što su parking stanice, vozovi i podrumi.

Povećanje temperature može uzrokovati širenje zemlje do 12 mm, što može polako uzrokovati strukturna oštećenja zgrada.

Da bi podzemna okruženja bila prihvatljiva za ljude, ona moraju biti sigurna i sigurna, imati prirodno svjetlo, dobru ventilaciju i pružiti osjećaj povezanosti sa svijetom iznad.

Montrealski 40 kilometara dug podzemni grad pod nazivom RÉSO utjelovljuje ovaj ideal. Kompleks povezuje zgrade tako da ljudi mogu izbjeći vanjske temperature ispod nule. Prostor ima mješavinu kancelarija, maloprodajnih objekata, hotela i škola koja se neprimjetno stapa sa nadzemnim okruženjem.

Klimatske promjene su već učinile neke dijelove Irana, Pakistana i Indije opasno vrućim. Ako planeta nastavi da ključa, možda ćemo razmisliti o izgradnji podzemih zgrada umjesto nebodera?


(Admir O.)