Kada je ruska vojska prije dvije godine bile pred kapijama Kijeva, u dijelu javnosti zavladao je strah od daljnjeg ruskog prodora ka centralnoj Evropi. Propagandisti bliski Kremlju, kao i njihove ispostave i žrtve medijske manipulacije, pozivali su se na stare planove iz SSSR-a prema kojima bi Crvena armija za nekoliko sedmica mogla doći do obala Portugala.

Iako su propagandisti to predstavljali kao neminovnost zbog obnovljene snage ruske armije, stratezi u Kremlju računali su na nešto drugo – nejedinstvo na Zapadu, odnosno de facto raspad NATO-a. Naravno, u Moskvi niko ozbiljan nije računao na rat sa desetinama evropskih država, od čega su neke nuklearne sile, već se računalo da će se te države, vođenje vlastitim interesima, snagama ali i slabostima, okrenuti jedna protiv druge i tako urušiti jedinstvo Zapada.

Administracija Josepha Bidena od dolaska na vlast računala je na jedinstvo Zapada, pa je jedna od glavnih tačaka Washingtona bilo jačanje NATO-a, koji istovremeno obezbjeđuje američko prisustvo u Evropi i Rusiji pravi prepreku na putu ka zapadu kontinenta. Pregovori koje je Biden vodio sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putin, u Švicarskoj u junu 2021. godine, pretpostavljali su jačanje NATO-a predvođenim Washingtonom, bez obzira na odnos sa Moskvom.

Pogrešna kalkulacija ili podjela interesnih zona?

Ruska „specijalna vojna operacija“, kako zvanična Moskva naziva invaziju na susjednu državu u namjeri da je spriječi da se priključi Zapadu, mnogo je koštala Kremlj. Gubici na vojnom polju, ekonomske poteškoće i diplomatska izolacija u velikom dijelu svijeta prije će se ispraviti nego činjenica da je NATO došao na oko 160 kilometara od Sankt Peterburga, rodnog Putinovog grada.

Putinov dramatičan ton u izgovaranju da je „smrtna opasnost“ za Rusiju ako NATO dođe u Ukrajinu stoga nije moguće ni dočarati u slučaju njegovog rodnog grada, gdje je članstvom Finske u tom vojnom savezu dobio 1.340 kilometara granice sa protivnikom kojeg se toliko plaši.

Jučerašnji ulazak Švedske u NATO, nakon mjeseci blokiranja od strane Turske i Mađarske, pogoršalo je poziciju Rusije, budući da je Baltičko more sada postalo NATO more, a Amerikanci i saveznici mogu početi planirati novi veliki obračun sa Moskvom – borba za Arktik.

Pristanak Ankare da Švedska, a prethodno i Finska, postane članica NATO-a, velika je pobjeda idenove administracije. Sjedinjene Države su bile posrednik i najveći lobista da se to desi, popravljajući odnose na Turskom. Posljednjih mjeseci primjeti se bolja komunikacija Washingtona i Ankare, turska ekonomija i politika dijelom je vođena od kadrova koje Zapad uvažava, a turska vojska će povratiti pravo da nabavi potrebno oružje iz Sjedinjenih Država, ali i Finske i Švedske.

Bidenova administracija je tako uspjela gotovo nezamislivo još prije samo nekoliko godina, budući da su Švedska i Finska nakon dugo godina prekinuli politiku nesvrstavanja i prišli Zapadu u svakom smislu te riječi. Ovaj zaokret Švedske bio je podržan i od tamošnje desnice koja posljednih mjeseci prepituje neke politike dogovorene unutar Evropske unije.

Bidenova administracija je efektivno nastavila ono što je započela administracija Donalda Trumpa kada je poručila Evropljanjima da se naoruža, odnosno da ispuni obaveze iz članstva u NATO-u koje podrazumjevaju izdvajanje najmanje dva posto državnog BDP-a za odbranu. Evropske države posljednjih godina izdvajaju rekordne iznose za tu svrhu, prvenstveno kupujući u SAD. Generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg je rekao da se sada treba razmišljati o izdvajanju za odbranu dva posto državnog BDP-a kao minimumu.

Balkan – dio slagalice koji nedostaje

Nakon učlanjena Švedske u NATO, evropska mapa izgleda drugačije. Van saveza ostale su Irska, dvije alpske države (Švicarska i Austrija) i tri balkanske (Bosna i Hercegovina, Srbija i Kosovo), te na istoku Ukrajina i Moldavija gdje se nalaze ruske trupe.

Neutralnost Irske, Švicarske i Austrije je poznata, kao i činjenice da su sve te tri države na druge načine uključene u Zapadni blok. Irska i Austrija su već odavno u Evropskoj uniji, a Švicarska nije dala ni najmanje naznake da razmišlja da se odmakne od Zapada, zaključana u centru kontinenta.

NATO sada svoj fokus može prebaciti na Balkan, posebno na Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, gdje ima obavezu po međunarodnim sporazumima da uspostavi red i upotrebom sile, odnosno na Srbiju, koja je glavni krivac zašto otpor ovom vojnom savezu postoji u njenom okruženju. Pored toga, u Bosni i Hercegovini su na snazi i zakoni i sporazumi koji Sarajevo vode ka NATO-u.

Da je ovakav rasplet plašio neke naslutilo se prije dvije godine, nakon izjave predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića da je „izdajnik ko glasa za primanje Švedske i Finske u NATO“, tražeći da svoju podršku njihovom pristupanju u alijansu Zagreb uslovi američkim pritiskom na bosanske stranke koje bi HDZ-u Dragana Čovića isporučile izborni zakon po njegovoj zamisli.

Uslovljanje Washingtona, barem javno, od strane vlade Andreja Plenkovića nije se desilo, jer je hrvatski premijer pravilno procjenio da bi takav potez mogao biti poguban za hrvatske interese.

Bidenova administracija, poprilično popunjena i ljudima koji su bili uključeni u raspad Jugoslavije, dobila je novu šansu da se pozabavi Balkanom po svojim pravilima. Oni koji vode manje radikalnu politiku, poput Plenkovića, u tim okolnostima imaju mogućnost da se za svoje interese bore u skladu sa geopolitičkim kretanjima koje su odredile velike sile, a onima koji odbijaju približavanje Zapadu ostaje nada da će neko na drugom kraju svijeta napraviti zaokret koji ide u njihovu korist. Gotovo sve ostalo sada je stvar interesa i volje Zapada da djeluje u vlastitom dvorištu.

(Patria)