Ako bismo o svetom mjestu, pitali stare duhovne učenjake ili sufije, oni bi nam rekli da "sveto mjesto ne određuju ljudi, nego Bog i da se samo kao takvo pokazuje ljudima". Prirodno-graditeljska cjelina Tekija i musafirhana sa turbetom na vrelu Bune u Blagaju kod Mostara, tako predstavlja izuzetno vrijedan objekat islamske arhitekture u Bosni i Hercegovini. Osim vrijedne arhitekture, ovo mjesto je posebno i po svojoj duhovnoj i historijskoj vrijednosti. 

Kako se to navodi u Odluci o proglašenju Tekije u Blagaju kod Mostara, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, u našoj zemlji je bilo više derviških redova, a u to vrijeme nije bilo nijednog većeg mjesta da nije imalo bar jednu tekiju. Često su to bile stambene kuće šejha koji je bio derviški starješina, a pravljene su i kao zasebne građevine.  

„Šeher Blagaj, a kasaba Mostar“

Na padinama Blagajskog brda nalaze se ostaci naselja iz prahistorijskog i rimskog perioda. U 10. stoljeću Blagaj je imao veliku ulogu u razvoju Huma ili Zahumlja. Na njegov razvoj i značaj umnogome je utjecala blizina važne saobraćajnice koja je dolinom Neretve povezivala Jadransko more sa bosanskim zaleđem. U Blagaju je rezidirao humski knez Miroslav. Bosanski vladari u Blagaju još od vremena kralja Tvrtka izdaju povelje, a u maju 1404. godine Blagaj postaje jedno od sjedišta vojvode Sandalja Hranića, a zatim i hercega Stjepana Vukčića Kosače, po kojem je grad u narodu dobio ime Stjepan-grad.

Kontinuitet razvoja grada Blagaja kod Mostara ne prekida se ni u osmanskom periodu. On ponovno zadobija administrativni i politički značaj. Nakon zauzimanja Blagaja 1466. godine, osmanske vlasti uspostavljaju stalnu posadu u tvrđavi na čelu sa dizdarom. Dolaskom šerijatskog sudije u Podgrađe počinje formiranje Blagajskog kadiluka, koji će egzistirati sve do 1851. godine, kada ga ukida Omer-paša Latas. Blagajski kadiluk je u prvim stoljećima obuhvatao veliko teritorijalno prostranstvo koje se protezalo po pravcu zapad-istok, između Neretve sa jedne, i Drine i Tare sa druge strane. Oko 1470. godine Blagaj postaje sjedištem Blagajskog vilajeta sa istovjetnim granicama kadiluka.

Kroz četiri stoljeća svog postojanja značajan je kao centar nahije, kadiluka i vilajeta. Narodna izreka „šeher Blagaj, a kasaba Mostar“ sačuvala se kao svjedočanstvo o nekadašnjem primatu grada na izvoru Bune (Mujezinović, 62.) Opadanje važnosti Blagaja vezano je, kako za razvoj Mostara, tako i za formiranje Počiteljskog kadiluka 1728. godine, kada je od Blagajskog, Mostarskog i Stolačkog, oduzeto po nekoliko sela i pripojeno novoj administrativnoj jedinici.

Za početak urbanizacije naselja Blagaja značajnu su ulogu imali mlinovi, nastali prvenstveno zbog potrebe mljevenja žita za vojsku, i tekija sa musafirhanom, čiju ulogu treba sagledavati u smislu djelovanja derviša među stanovništvom.

Sufijstvo - ima svoje korijene u životu poslanika Muhameda 

Sufijstvo ima svoje korijene u životu poslanika Muhameda, koji se običavao osamljivati u moljenju Boga. Kada je u 12. stoljeću sufijstvo poprimilo institucionalne oblike izražavanja i kada su nastali prvi tarikati (sufijska bratstva), ta pojava je svoj odraz imala i u nastanku novog arhitektonskog oblika.  Sufijstvo se pojavljuje u dva oblika:eremitičnom i cenobitičnom. Taj drugi oblik uvjetovao je nastanak arhitektonskih formi u kojima je bratsvo prakticiralo obred i često živjelo. James Dickie (Yaqub Zaki) te objekte naziva posebnim oblikom džamije, s obzirom na njihovu temeljnu funkciju – obavljanje molitvi.

U Bosni i Hercegovini uobičajno se koristi naziv tekija, mada se pojavljuju i nazivi zavija i hanikah, u nešto izmijenjenom značenju. U Bosni i Hercegovini je bilo više derviških redova i oni su se raširili po čitavoj njenoj teritoriji, tako da u to vrijeme nije bilo nijednog većeg mjesta da nije imalo makar jednu tekiju. Jedna od najstarijih poznatih tekija u Bosni i Hercegovini je mevlevijska tekija koju je u objektu ranije sagrađenom utemeljio 1462. godine Gazi Isa-beg u Sarajevu na današnjoj Bentbaši, a koja je srušena 1957. godine.

Tekija na vrelu Bune u Blagaju prvi put se spominje u Putopisu Evlije Čelebije

Ansambl blagajske Tekije izgrađen je, pretpostavlja se, odmah po uspostavljanju osmanske vlasti u Hercegovini, a najkasnije, oko 1520. godine. Prvobitno vođena je od strane bektijaškog reda, a kasnije, u 18. stoljeću, poslije obnove od strane mostarskog muftije Zijaudin Ahmed-ibn-Mustafe, postat će centar okupljanja halvetija. 

Prvi put se tekija na vrelu Bune u Blagaju kod Mostara spominje u Putopisu Evlije Čelebije, koji je kroz ovo mjesto proputovao 1664. godine. Čelebija navodi da je mostarski muftija podigao uz litice izvora Bune jednu tekiju halvetijskog reda u kojoj derviši vode prijateljske i naučne diskusije. Ovaj podatak se po svoj prilici odnosi na mostarskog muftiju Zijudina Ahmed-ibn- Mustafu. On je rođen u Mostaru, gdje je kasnije oko 40 godina bio profesor i muftija. Istakao se kao vrstan poznavalac islamskog prava, a napisao je više značajnih djela. 

Uz tekiju se nalazi turbe u kome se nalaze dva groba, koje je nastalo najvjerovatnije poslije prolaska Evlije Čelebije kroz Blagaj. Danas je sačuvan samo objekat tekijske musafirhane i turbe u kojem su dva groba obilježena drvenim kaburima. O tome ko je ovdje sahranjen nema pisanih podataka, ali prema legendi tu leži dugogodišnji šejh spomenute tekije Ačik-paša (Muhamed Hindija), koji je 1848. godine postao šejhom ove tekije. On se izdavao za Indijca, a stvarno je bio poslan iz Istambula da špijunira rad Ali-paše Rizvanbegovića i druge feudalne gospode u Herecegovini. U drugom grobu, kaže legenda, počiva Sari-Saltuk, koji je tajanstveno nestao kod vrela, ostavivši iza sebe topuz i sablju. Tekija je podignuta na mjestu gdje je evlija, «dobri», isčezao, a u turbetu mu je postavljen grob. Ova priča jedna je od osam, u kojima se na sličan način spominje Sari-Sultuk, a vezuje se za tradiciju halvetijskog reda.

Sari-Sultukov grob u Blagaju je jedan od osam poznatih Saltukovih grobova po cijeloj nekadašnjoj Osmanskoj carevini. Blagajska tekija je usljed odronjavanja stijena i košćela iznad samog izvora i tekije više puta stradala i obnavljana. Na molbu Ačik-paše, Omer-paša Latas je 1851. godine naredio izvršenje prve restauracije tekije, turbeta i musarfihane. Tridest godina nakon restauracije tekija je srušena tako što se jedna stijena odronila na nju.  Legenda o blagajskoj tekiji koju je zabilježio Carl Peez 1891. godine .  govori o izvoru Bune i obnovi tekije koja se i danas nalazi u Blagaju. 

Novinarka: A. Rovčanin